Miro

Samom umjetniku bilo je važnije istaknuti svoje katalonsko podrijetlo, dok je u autobiografskim zapisima svoja snoviđenja tumačio glađu, a ne preuzimanjem doktrine “automatskog pisanja”: “Kako smišljam svoje crteže i ideje za svoje slike? Došao bih kući u svoj pariški atelje u Rue Blomet navečer, pošao bih u krevet, ponekad i bez večere. Vidio sam koješta i skicirao u svoju bilježnicu. Vidio sam oblike na stropu…”

Juan Miro Ferra rodio se 20. travnja 1893. u Barceloni. Obitelj mu je bila katalonskog podrijetla, otac mu je bio zlatar i urar, a majka kći uspješnog stolara. Miro se 1907. upisao u poslovnu školu, a tri godine poslije se kao knjigovođa zaposlio u tvrtki Dalmau Oliveres koja se bavila željezom i kemijskim prerađevinama. No, za njegovu daljnju sudbinu mnogo je bitnije uporedno pohađanje akademije La Escuela de la Lonja gdje je predavao Picassov otac, a i sam Pablo Picasso bio je njezin đak devet godina prije Miroa.

Miro je vrlo teško prihvaćao posao knjigovođe tako da je doživio blaži nervni slom, a nakon što je obolio od tifusne groznice, otac mu je 1912. dopustio da upiše Akademiju Gali u Barceloni. No, škrto je potpomagao sinovljevu prekvalifikaciju.     

Miro svojim profesorima pripisuje metodu crtanja bez neposrednog gledanja, što mu je omogućilo stvaralačku slobodu, a valja napomenuti kako je od travnja do svibnja 1912. u Barceloni održana izložba kubističkog slikarstva tako da je mladi umjetnik dobio vrlo rano uvid u novija kretanja pariške i međunarodne umjetnosti.

No, nikada nije odustao od privrženosti katalonskoj tradiciji u čemu mu je u Barceloni bitno pripomoglo iskustvo razgledavanja Gaudijevih građevina koje će utjecati na samosvojnost njegova likovnog govora. Prvu samostalnu izložbu održao je u siječnju i veljači 1918. u galeriji Dalmau, a osim fovističkih, u njegovim radovima primjetni su i utjecaji tada iznimno popularne japanske grafike.

Sljedeći umjetnikov istup bit će još značajniji za njegovo stvaralaštvo: usprkos siromaštvu, 1920. odlazi u Pariz. Tamo upoznaje Picassa koji na njega ostavlja snažan utjecaj, a otkupljuje i jednu njegovu sliku. No, s druge strane sustavno razgledava i proučava muzeje ne bi li sačuvao nužni kritički odmak. Presudni je korak bio prelazak 1921. u zajednički atelier s katalonskim kiparem Pablom Gargallom u Rue Blomet gdje im je susjed nadrealistički slikar Andre Masson.

Miro se 1924. upoznaje s Andréom Bretonom, Paulom Eluardom i Louisom Araganom neposredno prije objavljivanja prvoga nadrealističkog manifesta, a druži se i s američkom književnom dijasporom, sastavljenom od Henryja Millera, Ezre Pounda i Ernesta Hemingwaya koji čak otkupljuje i njegovo djelo “Gospodarstvo” (1921./1922.) na kojoj je radio devet mjeseci.

Autorica “Taschenove” monografije, Janis Mink, posebno ističe značaj tog ostvarenja i drugih iz tog razdoblja kao argument prosudbe kako je Miro bio suputnik, a ne pravovjerni sudionik “nadrealističke revolucije”. Iako reducira svoj slikarski jezik, Miro zadržava asocijativni odnos prema stvarnosti i kloni se “čiste” apstrakcije, iako će bitno utjecati na nadolazeće generacije apstraktnih umjetnika, posebice u SAD-u gdje će biti prisiljen potražiti skrovište tijekom kataklizme španjolskoga građanskog rata i Drugog svjetskog rata.

U međuvremenu, 1929. vjenčao se s Pillar Juncosu u Palma de Mallorci, a iduće godine rađa im se u Barceloni kći Dolores. Iako i nadalje u potpunosti posvećen umjetničkom stvaralaštvu, Miro s navršene 52 godine 1945. upućuje pismo svojim galeristima u kojemu izražava nezadovoljstvo svojim skromnim prihodima, što ubrzo rezultira narudžbama za slike i murale većeg formata, uključujući blagovaonicu Harkness Graduate Center sveučilišta Harvard (1950.) po preporuci Waltera Gropiusa i dva keramička zida s prikazima Suca i Mjeseca za sjedište UNESCO-a (1955./1958.) u Parizu.

Slijedi niz dugoočekivanih i zasluženih priznanja: dobiva veliku nagradu za grafiku na Venecijanskom biennalu 1953., izlaže na prvim Documentama u Kasselu 1955., kao i na sljedećima 1959., a 1976. godine službeno je osnovana Fundacio Joan Miro – Centre d'Estudis d'Art  Centemporani u Barceloni.

Općepriznat i prihvaćen kao neupitni klasik modernog slikarstva, Juan Miro umro je 25. prosnica 1983. godine u Palma de Mallorci.

Darko Glavan (jutarnji list)