Kazimir Maljevic

Slikar koji je slikao bespredmetni svijet Kazimir Maljevič je uz Marcela Duchampa općenito priznat kao najradikalniji umjetnik XX. stoljeća, pokretač – kako to tvrdi slavni teoretičar Werner Haftmann – “apsolutnog slikarstva”, odnosno po Maljevičevoj kovanici – “suprematizma”. Njegov crni kvadrat na bijeloj podlozi nije samo najpoznatija “ikona” postoktobarske avangarde, nego i jedan od ključnih umjetničkih istupa u nastanku apstraktne umjetnosti prvih desetljeća XX. stoljeća. Svojim umjetničkim ponašanjem, u kojem je ujedinio ulogu teoretičara i djelatnog likovnjaka, Maljevič se s punim pravom može smatrati i prethodnikom mentalnih strategija konceptualne umjetnosti, a njegov povratak figurativnom slikarstvu nakon suprematističkog razdoblja legitimira ga i kao anticipatora postmodernističke slobode stilskog nomadizma i eklekticizma. Maljevič je prethodnik mentalnih strategija konceptualne umjetnosti, a povratak figurativnom slikarstvu nakon suprematističkog razdoblja legitimira ga i kao anticipatora postmodernističke slobode Podrijetlom Poljak, Kazimir Maljevič rodio se 11. veljače 1878. u Kijevu u Ukrajini. Njegov otac bio je radnik u šećerani, no prema navodima iz Maljevičevih autobiografskih zapisa, razvidno je da je na njegovo formiranje veći utjecaj imao seoski način života. Na selu se ljudi zanimaju za umjetnost (u ono doba ja nisam ni čuo za tu riječ). Točnije bi bilo reći da su se na selu izrađivali predmeti koji su mi se neobično svidjeli. “Uzbuđen sam promatrao seljake kako izrađuju ornamente i pomogao im pri njihovoj izradi te im pomagao da podove koliba premažu glinom ili ukrase sobne peći. Seljani su slikali lijepe, ali šaljive pijetlove, konjiće i cvijeće. Boje bi proizveli na licu mjesta iz različitih glinica i od nizozemske nebeskoplave”. Autor Taschenove monografije o Maljeviču Gilles Néret u tom kontekstu spominje i ukrajinsku tradiciju pisanica, ukrašavanja uskrsnih jaja geometrijskim uzorcima, kao i Maljevičevu fascinaciju pravoslavnim vjerskim ritualima, iako je, kao Poljak, bio katoličke vjeroispovijesti. Uslijed svojeg skromnog podrijetla, Maljevič je bio prisiljen prihvatiti se posla crtača u tehničkom odjelu željeznice Kursk-Moskva ne bi li zaštedio dovoljno sredstava za odlazak na studij slikarstva u Moskvu 1904. godine. Ženi se Poljakinjom Kazmirijom Zgleitz 1901. godine, a ispočetka amaterski slika pod utjecajem “putujućih” naturalističkih slikara Repina i Šiškina, no odlazak u Moskvu, gdje upoznaje zbirku kolekcionara Ščukina, u kojoj je već tada Monetov prikaz katedrale u Rouenu, u potpunosti mijenja njegov teorijski i praktički pristup likovnoj umjetnosti. Godine 1907. izlaže u Moskovskom umjetničkom udruženju s Burljukom, Larionovim, Gončarovom, Kandinskim i drugim pokretačima avangardnih likovnih pokreta koji će izmijeniti likovnu sintaksu XX. stoljeća. Maljevičeva kubofuturistička inačica najbliža je osobnom maniru Fernanda Legera, no u svojim teorijskim raspravama ponajviše se poziva na Cézannea. Maljevičeva ‘ikona’ crni kvadrat na bijeloj podlozi najpoznatija je ‘ikona’ postoktobarske avangarde Sljedećih je godina Maljevičev atelier postao poprište frenetičnih kreacija koje često mijenjaju naziv od “kubofuturističkih” u “transmetalne” ili “alogične” , no najdublji trag je zasigurno ostavio “suprematizam”, odnosno odbacivanje predmetnosti u korist “apsolutnog slikarstva”. Najradikalniji istup u tom smislu bila je suprematistička izložba 1915. na kojoj je prvi put izlagan crni kvadrat na bijeloj podlozi (po nekim tumačenjima slika se izvorno zvala “Četverokut” jer nije prikazan pravilni kvadrat) i druge slike “bespredmetnog svijeta”. Nakon pobjede Oktobarske revolucije Maljevič 1917. preuzima brigu o nacionalnoj umjetničkoj zbirci u Kremlju, a 1919. počinje predavati na umjetničkoj školi u Vitebsku koju vodi Chagall. Najambiciozniji Maljevičev projekt, Nacionalni institut za umjetničku kulturu (GINChUK), počinje s radom 1924. kada izlaže i na 14. venecijanskom biennalu. Dvije godine kasnije tradicionalisti uspijevaju smijeniti Maljeviča, koji traži zadovoljštinu izlaganjem u Poljskoj i Parizu te kontaktima s umjetničkom školom Bauhaus u Dessauu. Postupno prihvaćanje doktrine socijalističkog realizma kao službeno prihvaćenog državnog umjetničkog iskaza i prestanak djelovanja eksperimentalnih umjetničkih radionica navodi Maljeviča na povratak samosvojnoj inačici figurativnog slikarstva. Ponovno se pojavljuju motivi iz seoskog života, a posebno su znakoviti prikazi ljudi bez lica kao svojevrsna kritička naznaka neostvarenog revolucionarnog sna o “novom čovjeku”. Maljeviča hapse i ispituju tako da on 1927. odlučuje pohraniti kod arhitekta Huga Häringa slike, grafike, bilježnice i druge dokumente koje je nosio sa sobom u Poljsku i Njemačku, što će kasnije uglavnom otkupiti amsterdamski Stedelijk muzej. Nakon povratka u Rusiju Maljevič povremeno dobiva neka umjetnička zaduženja, no 1934. obolijeva od raka i umire 15. svibnja 1935. u Lenjingradu. Sahranjen je u suprematističkom lijesu koji je dizajnirao Sujetin, a nadgrobni spomenik na Maljevičevu grobu sastoji se od bijele kocke s crnim kvadratom na prednjoj strani. Darko Glavan

1 komentar

Komentariši