slikar okružen anđelima bolesti, ludila i smrti
Edvard Munch spada u rijetke velikane slikarstva kraja XIX. i početka XX. stoljeća koji su samostalno izdigli svoju, dotad gotovo perifernu, nacionalnu likovnu scenu na razinu prethodnice jednog od ključnih stilskih obrazaca prvih desetljeća prošlog stoljeća: ekspresionizma.
Prije Muncha norveški je doprinos modernoj umjetnosti bio gotovo beznačajan, a vrlo je simptomatično da je i Munch u vlastitoj sredini bio prihvaćen tek nakon uzastopnih priznanja u vodećim kulturnim centrima, poput Berlina, Pariza i Münchena. No s druge strane, nakon početnih otpora, norveška je kulturna javnost stekla svijest o jedinstvenosti njegova stvaralaštva, tako da je Munchov muzej u Oslu prerastao u jednu od ključnih nacionalnih umjetničkih institucija.
Edvard Munch rodio se 12. prosinca 1863. kao drugo od petero djece liječnika Christiana i njegove supruge Laure Cathrine. Edvard je došao na svijet na farmi Engelhaugen u mjestašcu Lřten, a njegova se obitelj mogla podičiti nizom predaka visokog intelektualnog pedigrea. Jacob Munch bio je poznati slikar, Johan Storm Munch zaređen je za biskupa, Andreas Munch bio je cijenjeni pjesnik, ali najslavniji je bio Edvardov ujak, povjesničar Peter Andreas Munch.
Zla je kob vrlo brzo pogodila obitelj, tako da je Edvardova majka preminula kada je budući slikar imao tek pet godina, a još će se dublje u njegovu imaginaciju urezati smrt starije sestre Johanne Sophie 1877., što će potaknuti nastanak nekih od njegovih najpoznatijih slika i grafika, poput ‘Bolesnog djeteta’ (1885.-86.).
I sam je Edvard često pobolijevao od groznica, reumatizma i nesanice, što ga je, prema navodu obiteljskog liječnika K. E. Schreinera, navelo na proročku izjavu: “Bolest, ludilo i smrt bili su anđeli koji su se okupili oko moje kolijevke, a nakon toga slijedili su me čitavog života”.
Brigu o boležljivom djetetu preuzela je majčina sestra Karen, koja je i sama slikala krajolike, ali oprezni je otac inzistirao da Edvard 1889. upiše studij tehnike koji međutim nije uspio redovito pohađati zbog učestalih zdravstvenih problema.
U međuvremenu je došla do izražaja Edvardova likovna nadarenost, tako da je otac 1881. konačno dao pristanak na sinovljev prelaz na studij slikarstva u Kristianiji, današnjem Oslu, koji je tada imao samo 77.000 stanovnika. Munchovi su učitelji bili naklonjeniji tradiciji negoli pariškim impresionističkim idejama, no Munch je ipak u svojim formativnim godinama imao prilike putovati i preuzimati poticaje iz tadašnjih vodećih umjetničkih centara.
Prvi je puta izlagao 1883., a njegove su rane slike nastajale na otvorenom, iako je iskazivao nagnuće zagasitom koloritu. Boravak u Parizu 1891. rezultirao je kratkotrajnim preuzimanjem stilskih odlika Moneta i Pissaroa, o čemu svjedoči impresionistički prikaz pariške Rue Lafayette naslikan iste te godine.
No, za nastanak njegova osobna slikarskog pristupa mnogo će značajniji biti dnevnički zapis iz 1889. u kojem tvrdi kako “više ne treba slikati interijere, ljude koji čitaju ili žene koje pletu. Oni moraju biti živući ljudi, koji dišu, osjećaju, tuguju i ljube”.
Munch je u glasovitoj kompoziciji ‘Krik’ (1893.-94.) zorno iskazao potpuno samosvojni spoj simbolizma i ekspresionizma u kojemu je ugođaj osnovno izražajno sredstvo. Boje i valovite linije srodne secesijskoj biomorfnosti postaju prenosnici psihičkog stanja koje je slikar opisao na sljedeći način: “osjetio sam krik koji prodire kroz prirodu; imao sam osjećaj da čujem taj krik”.
Iako će za mnoge ‘Krik’ ostati istoznačnica za Muncha, gotovo kao i ‘Mona Lisa’ za Leonarda, u svojoj daljnjoj karijeri umjetnik se upustio i u niz monumentalnih projekata, a kao i njegovi veliki prethodnici Rembandt i Goya, brojnim je grafičkim ostvarenjima pokušavao ne samo popularizirati nego i varirati svoje slikarske invencije.
Između 1892. i 1909. Munch je održao čak 106 izložbi u Skandinaviji, Njemačkoj, Francuskoj, Belgiji, Austriji, Italiji, Rusiji, Češkoj i Slovačkoj, dvije u SAD-u (New York i Chicago), no samo je u Berlinu izlagao čak šesnaest puta. Kraj tog iznimno plodnog i izlagački frenetičnog razdoblja obilježen je hospitalizacijom zbog alkoholizma i živčanog rastrojstva.
Nakon oporavka u idiličnom ambijentu imanja Ekely, Munch je nastavio stvarati s nesmanjenom učestalošću slike i grafike ponešto smirenijeg ugođaja, ali i nadalje visoke likovne vrijednosti.
Konačno je uspio slomiti uskogrudni ukus lokalne sredine i osigurati narudžbu za monumentalni niz slika za Sveučilište u Oslu. Zadovoljstvo što je konačno priznat i u svojoj domovini navelo ga je i na velikodušnu ostavštinu, koja je omogućila utemeljenje Munchovog muzeja u Oslu nakon njegove smrti 23. siječnja 1944.
Danas taj Muzej predstavlja jedinstvenu turističku atrakciju, posebice nakon spektakularne krađe i povratka njegovih najpoznatijih remek-djela, uključujući i ‘Krik’.
