Egon Schiele – Slikar tjeskobe, seksualnosti i smrti

Iako životopis Egona Schielea uključuje i niz tragičnih obrata, on se ne može uklopiti u klišeje o odbačenim genijima, jer je neposredno prije smrti bio prihvaćen kao legitimni pretendent na mjesto vodećeg bečkog slikara Kada umjetnik umre u dvadesetosmoj godini, a u isto se vrijeme raspadne i carstvo unutar kojega je djelovao, zasigurno su zadovoljeni, štoviše, i premašeni, uvjeti za stvaranje još jedne legende o “ukletom umjetniku”. Iako životopis Egona Schielea posjeduje i niz tragičnih obrata, on se ne može bez ostatka uklopiti u klišeje o odbačenim genijima, budući da je u godinama neposredno prije svoje smrti bio prihvaćen kao legitimni pretendent na prestižno mjesto vodećeg bečkog slikara – dotada rezervirano za njegova mentora i slavnog prethodnika Gustava Klimta. Osim prerane smrti, stvaranju legende zasigurno je pripomoglo i njegovo nagnuće motivima tjeskobne seksualnosti i dekadencije. Prema mišljenju jednog od ponajboljih autora monografskih prikaza stvaralaštva Egona Schielea, Franka Whitforda, u njegovim crtežima i slikama “stvarnost se sastoji od snažnih emocija uz pomoć kojih je percipirana” i ta je rijetka izražajna moć omogućila Schieleu da postane ne samo jedna od ključnih stvaralačkih spojnica između bečke secesije i njemačkog ekspresionizma nego da (p)ostane jedan od mitskih slikara prvih desetljeća 20. stoljeća. Scheielov otac Adolf bio je upravitelj željezničke stanice Tulln na Dunavu, gdje se Egon rodio 12. lipnja 1890., a njegova je majka Marie bila podrijetlom iz češkoga gradića Krumau. Nekoliko događaja iz Egonove adolescencije dalo je naslutiti kasniji tijek njegova života i stvaralaštva: otac mu je umro, vjerojatno od sifilisa, kad je njemu bilo 15 godina, a njegova mlađa sestra Gertl pozirala mu je naga sa 12 godina, tako da su roditelji čak i sumnjali u njihove seksualne kontakte. Nakon očeve smrti Egonov skrbnik postao je ujak Leopold Czihaczek koji je zauzimao još uvaženiju poziciju unutar austrijske željeznice. Egon je osnovnu školu završio u Tullnu, gimnaziju u Kremsu i Klosterneuburgu. Njegov profesor likovnog odgoja Strauch podržao je njegovu odluku da se 1906. upiše na bečku Kunstgewerbeschule koju je svojevremeno završio i Gustav Klimt. Uvidjevši njegov talent, profesori Kunstgewerbeschule preporučili su mu prebacivanje na tradicionalniju Akademie der Bildenden Kunst, gdje je te iste godine odbijena molba za upis Adolfa Hitlera. Iako je Schiele slabo mario za upute svojih učitelja, već je 1907. upoznao Gustava Klimta koji se velikodušno zauzeo za mlađeg kolegu, mijenjajući s njime crteže i omogućivši mu da se još kao student 1908. g. uključi u izlagačku aktivnost u Klostenburgu. Nakon što je 1909. napustio Akademiju, Schiele je pokrenuo umjetničku udrugu Neukunstgruppe (nova umjetnička grupa). Iste godine, uz Klimtovu preporuku, izlaže na bečkom Kunstschau, pokraj Edwarda Muncha, Jana Tooropa i Vincenta van Gogha, a pronašao je i svog prvog pokrovitelja, kritičara i kolekcionara, Arthura Roesslera. Schiele se mogao odreći dotadašnje skrbnikove financijske podrške i slobodoumno se prepustiti atelierskim istraživanjima, u kojima se posebice isticao njegov interes za nesputane prikaze seksualnosti mladenačkih modela, što će mu u travnju 1912. priskrbiti policijski progon, ali i interes sakupljača provokativnih motiva na razmeđi pornografije. Schiele je u Neulengbachu u pritvoru proveo 21 dan, da bi optužbe o zavođenju maloljetnica bile smanjene na presudu o držanju pornografskih prikaza na uvidu maloljetnika, tako da je sudac, koji je demonstrativno u sudnici spalio jedan Schieleov crtež, kaznu sveo na još svega tri dana zatvora. To iskustvo nije pokolebalo Schieleov kasniji odabir motiva, a bilo je poticaj i za niz autoportreta u statusu zatočenika. Za razliku od Klimta koji si je izborio lukrativni status portretista bečke buržoazije, Schiele je svoje maloljetne modele doslovce pronalazio na ulici. Javnu sablazan izazvala je i njegova višegodišnja veza s malodobnom Valerie (Wally) Neuzil koja je prethodno bila Klimtov model i, navodno, ljubavnica. Schiele je počeo živjeti s Wally 1911, kad je imala 17 godina. Iako je iznimno cijenio starijeg majstora, te se ponekad služio i njegovim invencijama – Schieleova smjela kompozicija iz 1912. koja prikazuje zagrljaj kardinala i časne sestre neskriveno se osniva na čuvenom Klimtovom prikazu ljubavnika – Schiele je svojim kompozicijskim rješenjima koristio prazninu na mjestima gdje je Klimt virtuozno ubacivao dekorativne mozaike. To ništavilo predstavlja i metafizički ton slike ključni je Schieleov pomak u smjeru ekspresionizma, iako nikada nije u potpunosti preuzeo umjetničke postulate “Die Brücke”, “Der Blaue Reiter”, fovista i kubista, čija je djela zasigurno poznavao, dok je svjesno citirao neka ostvarenja Muncha i Van Gogha. Sve uspješniji Schieleovi izlagački istupi, i iz njih rezultirajući otkupi, prekinuti su izbijanjem 1. svjetskog rata. Iako je unovačen, Schiele je izbjegao odlazak na bojišnicu i većinu je vremena proveo kao službenik u logorima za ruske ratne zarobljenike, gdje je bio u prilici portretirati svoje nadređene, kao i poneke ruske časnike. Usprkos odmetničkom načinu života, 1915. oženio se Adélom Harms unatoč protivljenju njezine dobrostojeće građanske obitelji. Schiele je postigao velik uspjeh na 49. izložbi bečke secesije 1918. na kojoj je izložio pedesetak djela i dizajnirao službeni plakat, no epidemija španjolske gripe prvo je odnijela život njegove, šest mjeseci trudne supruge Adéle, a tri dana poslije, 31. listopada 1918., i slikarev. Ostat će trajna enigma u kojem bi se pravcu razvijala Schieleova umjetnička aktivnost (primjerice, Hundertwasser je baštinio neke njegove geometrijske preinake kubizma), no i ono što je stvorio u svom prekratkom životu osigurava mu visoko mjesto u općoj povijesti umjetnosti prve polovice 20. stoljeća.