Toulouse Lautrec

Henri de Toulouse Lautrec – invalid koji je unio pokret u slikarstvo i plakat

Životopis Henrija de Toulouse-Lautreca bio je građa i poticaj za mnoge knjige i filmove, uključujući i remek-djelo redatelja Johna Hustona “Moulin Rouge”, u kojem je njegov lik tumačio poznati glumac Jose Ferrer. Jedna od najupečatljivijih ikona tzv. Le Belle Époque, nenadmašni kroničar pariškoga noćnog života, Toulouse-Lautrec, bio je ne samo slikar koji je poslije nadahnuo Picassa, Matissea i foviste, nego i umjetnik koji je ponajviše pridonio priznanju plakata kao punopravne likovne discipline.

Henri Marie Raymond de Toulouse-Lautrec-Monfa rodio se rano ujutro 24. studenoga 1864. u južnofrancuskome mjestu Albi, kao sin grofa Alphonsea Charlesa Jean Marie (1838.-1913.), koji se oženio svojom sestričnom groficom Adčle Zoë Marie Marquete, rođenom Tapié de Céleyran (1841.-1930.). Brak Henrijevih roditelja kratko je trajao jer su počeli odvojeno živjeti nakon smrti mlađeg brata Richarda Constantinea (rođen 1867., umro u kolovozu iduće godine), a grof Alphonse uživao je opravdanu reputaciju ekscentrika koji često mijenja mjesto boravka i nema blizak odnos sa sinom.

Usprkos bezbrižnom djetinjstvu u obiteljskom dvorcu u Albiju, Henrijevu sudbinu definitivno su zapečatile dvije nezgode iz mladosti: prvo je 1878., pri padu sa stolice slomio lijevu bedrenu kost, a godinu dana poslije desnu, nakon pada u jarak. Zbog urođene genske slabosti nakon ovih nezgoda prestale su mu rasti kosti noge, a ostatak tijela normalno mu se razvijao. Tako je zbog kraćih nogu dosegnuo visinu od samo 152 centimetara, što mu je onemogućilo vojnu karijeru i slične poslove, uobičajene za njegovo otmjeno podrijetlo. S obzirom na njegove fizičke nedostatke, majka, koja je preuzela brigu o njegovu odgoju, nije se protivila sinovoj strasti za slikanjem.

Prvi mu je učitelj bio gluhonijemi slikar René Princeteau, specijalist za prikaze životinja. Već kao tinejdžer Toulouse-Lautrec razvio je sklonost za prikazivanje pokreta i odabir neobičnih očišta, uključujući i pogled odozgo, što će postati trajna odlika njegova osobnog stila. Na daljnje slikarsko usavršavanje odlazi u Pariz 1882. gdje postaje učenik priznatog akademskog slikara Léona Bonnata. Bonnat je osobito inzistirao na zanatskom umijeću i više je hvalio Henrijeve crteže negoli slikarska ostvarenja, što je njegova učenika poticalo na još veće napore.

U rujnu iste godine Toulouse-Lautrec prelazi k slobodoumnijem učitelju Fernandeu Cormonu, koji će mu dati više poticaja u vlastitim propitivanjima i težnjama da u svom stvaralaštvu prikaže život bujajućeg metropolisa. Mladi se slikar 1884. seli u Rue Fontaine, parišku ulicu u kojoj i Edgar Degas ima svoj atelijer, a godinu dana poslije zbližio se s mlađim Cormonovim učenikom Emileom Bertrandom. Vrijedi napomenuti da je Degas također bio otmjena podrijetla, a vrlo je često slikao figure u pokretu bilo da je riječ o džokejima na konjskim utrkama, plesačicama ili pjevačicama u noćnim klubovima, što je zasigurno predstavljalo putokaz i za mladog Toulousea-Lautreca.

Isto tako, Degas se služio fotografijom kao ispomoći u odabiru slikarskih kompozicija, što vrijedi i za Toulousea-Lautreca, uz napomenu da je slikar patuljasta rasta stalno sa sobom nosio bilježnicu u kojoj je skicirao atraktivne motive koje je poslije sustavno razrađivao u svom ekstravagantno uređenom atelijeru, u skladu s tadašnjom naklonošću japanskoj umjetnosti, posebice gravurama.

Toulouse-Lautrec prvi je put izlagao u Pauu zajedno s Emileom Bernardom, crteže i ilustracije u časopisima počeo je objavljivati od 1886., a od 1889. počeo je redovito izlagati na Salonu odbačenih, prethodno se upoznavši s Paulom Cézanneom i Vincentom van Goghom, kojega je i portretirao 1887.

Iako je već u mladosti iskazivao rijedak dar zapažanja i umijeće odabira neobičnih kutova gledanja, vreva pariškog života, posebice noćnih zabavišta i kuća za “mušku” zabavu, postala je neiscrpno vrelo Toulouse-Lautrecovih crtačkih i slikarskih nastojanja. Bio je strastveni posjetitelj kazališta – navodno bi dvadesetak puta gledao istu predstavu kako bi što bolje zapamtio izgled i držanje glumice koja je izazvala njegov interes, kao što je to bio slučaj s Marcelle Lender koju je 1896. naslikao u sceni plesa bolera iz operete “Chilpéric”.

Dakako, nije moguće sa sigurnošću utvrditi koliko su boravci u noćnim klubovima, kazalištima i bordelima bili dio uobičajenih navika i ovisnosti Toulousea-Lautreca, a koliko se radilo o “potrazi za motivima”, no oni su se zasigurno nerazmrsivo povezali pa je u više navrata tijekom 90-ih godina XIX. stoljeća svoj atelijer i boravište na dulje vrijeme premještao u bordel. No ono što je Toulouseu-Lautrecu osiguralo istaknuto mjesto u općoj povijesti umjetnosti nije samo izbor pitoresknih protagonistica, poput plesačica Jane Avril i La Goulue, pjevačice Yvette Guilbert, provokativnog trubadura Aristidea Bruanta ili kazališne dive Sarah Bernhardt, nego jedinstveno umijeće prenošenja crtačkih odlika u zahtjevnu tehniku ulja na platnu. Toulouse-Lautrec u svojim je portretima i prikazima noćnih zabava postizao neposrednost i trenutačnost fotografske snimke, “zaledivši” prizor u trenutku  atraktivne ili “odlučujuće” geste.

Takav umjetnički postupak bio je idealan i prilikom prelaska na medij koji će mu osigurati slavu – plakat. Već u prvom grafičkom rješenju u tehnici litografije, oglasu za njegov omiljeni lokal “Moulin Rouge” (1891.), Toulouse-Lautrec je iskazao iznimno umijeće oblikovanja plakata. Središnje postavljeni lik plesačice La Goulue u crvenoj bluzi i neizbježnim crnim čarapama istaknut je sivom siluetom plesača Valentina u prvom planu i zatamnjenim frizom promatrača u pozadini.

Iako londonska podružnica galerije Goupil održava 1898. dotada najveću izložbu Toulouse-Lautrecovih ostvarenja, umjetnik sve više osjeća posljedice neuredna života, posebice alkoholizma (rado je konzumirao apsint, žestoko piće koje je poslije zabranjeno) i sifilisa, tako da 1889. tri mjeseca provodi u umobolnici u Neuilliyu. Iako je i njezina majka na umoru, Henrijeva majka Adčle preuzima brigu o sinu koji posljednje mjesece života provodi u obiteljskom dvorcu i umire na majčinim rukama 9. rujna 1901. Prethodno je uspio okupiti i popisati svoju slikarsku ostavštinu te se, zahvaljući velikodušnosti njegove majke, 1922. ustanovljava muzej Toulousea-Lautreca u njegovu rodnom mjestu Albi.

Darko Glavan