Mark Sagal

Umjetnik koji je snovima revolucionirao slikarstvo

---

Životopis Marca Chagalla gotovo bi se mogao odabrati kao ogledni primjer sudbine suvremenog umjetnika nomada. Rođen u Vitebsku (danas u Bjelorusiji), umjetnički obrazovan u St. Peterburgu i Parizu, zbog svog je židovskog podrijetla tijekom Drugog svjetskog rata bio prisiljen potražiti sklonište u SAD-u.

Ono što je Chagallu predstavljalo tegobu u svakodnevnom preživljavanju pokazalo se, međutim, iznimno poticajnim u stvaranju neobično slojevitog umjetničkog iskustva, budući da je bio u prilici “dubinski” upoznati umjetnički ugođaj Pariza, aktivno sudjelovati u uspostavljanju obrazovnog sustava postoktobarske avangarde s pozicije umjetničkog komesara Vitebska, da bi kao priznat umjetnik bio prihvaćen u američkim centrima kulturne moći, uključujući i New York.

Marc Chagall rođen je 7. srpnja 1887. kao deveto dijete u siromašnoj židovskoj obitelji koju je prehranjivao otac Zahar, trgovac haringama. Požrtvovna majka Feige Ita svojom je domišljatošću omogućila Marcu da se nakon završene židovske osnovne škole, upiše i završi srednju školu te da započne studij slikarstva u ateljeu Jehude Pena.

Za Chagallovo stjecanje kozmopolitskih navika još je bio važniji prelazak u uglednu školu Svanse. No ipak, za formiranje Chagallove osobne poetike presudna je bila odluka da, uz novčanu ispomoć dobrotvora Maxa Vinavera iz St. Peterburga, 1912. iskuša sreću u Parizu.

Herbert Walden mu 1913. organizira izložbu u svojoj galeriji Der Sturm, no, nakon izložbe Chagall se vraća u Vitebsk gdje se 1915. ženi za svoju dugogodišnju ljubav, draguljarevu kći Bellu Rosenfeld.

Pri povratku u Vitebsk zahvaća ga ratni i revolucionarni košmar, u kojemu se isprva dobro snalazi: 1917. revolucionarne vlasti postavljaju ga za umjetničkog komesara regije Vitebsk. Novostečeni položaj Chagall koristi za pokretanje umjetničke škole.

Chagall 1920. seli u Moskvu gdje radi za potrebe kazališta, što će mu postati jedna od trajnih umjetničkih preokupacija, ali državna potpora je vrlo skromna te obitelj Chagall, proširena za kćer Idu, zapada u siromaštvo.

“Mislim da bi revolucija bila prava stvar da je zadržala poštovanje prema onome što je tuđe i drukčije”, opisao je Chagall u svojim autobiografskim zapisima ključne razloge svog “neuklapanja” u postoktobarsku Rusiju koju je definitivno napustio 1922., nadajući se da će od galeriste Waldena naplatiti slike koje je ostavio u Berlinu.

No, većina Chagallovih slika deponiranih u Parizu i Berlinu u ratnom je vihoru nestala ili je uništena. Nije mu preostalo ništa drugo nego da se vrati u Pariz i ponovno bori za priznanje. Iako je već Apollinaire Chagallove slike proglašavao “nadstvarnima”, vođa nadrealističkog pokreta André Breton bio je još vatreniji Chagallov pristaša.

“Chagall i samo Chagall u slike je unio trijumf metafore”, hvalio ga je Breton. Autori Taschenove monografije, Ingo F. Walther i  Rainer Metzger, s pravom ističu značaj Chagallove kompozicije “Revolucija” (1937.) koju, isto kao i glasovitu Picassovu “Guernicu”, tumače kao zlokobni nagovještaj zločina koji će počiniti totalitaristički režimi. Iako je 1937. dobio francusko državljanstvo, pred njemačkom je okupacijom 1941. morao pobjeći u SAD.

Tri godine poslije od viroze umire njegova žena Bella. Najprije mu Muzej moderne umjetnosti u New Yorku 1946. priređuje retrospektivnu izložbu, a zatim 1947. i onaj u Parizu.

Godinu dana nakon pariške izložbe, Chagall se ponovno vraća u Francusku i dobiva prvu nagradu za grafičku umjetnost Venecijanskog bijenala. Ostatak je života uglavnom proveo na francuskoj rivijeri.

Usprkos poodmakle životne dobi, Chagall je iznimno produktivan i prihvaća niz obimnih i prestižnih narudžbi, posebice u tehnici mozaika i vitraja – izvodi prozore na sinagogi u sklopu Sveučilišne klinike u Jeruzalemu (1962.), prozore zgrade Ujedinjenih naroda u New Yorku i slike na stropu pariške Opere (1964.), mural za Metropolitan Operu u New Yorku (1965.) kao i mozaike za vlastiti muzej u Nici (1971.).

Umire 28. ožujka 1985., u 97. godini kao iznimno međunarodno cijenjeni umjetnik. Prema najavama iz Klovićevih dvora, postoji velika šansa da će uskoro i hrvatska publika biti u prilici upoznati jedinstvenu slikarsku inventivnost i koloristički dar Marca Chagalla.