Johannes Jan Vermeer spada u one slikare koji su si osigurali istaknutu poziciju u povijesti umjetnosti ne zbog onoga što su slikali, ili broja sačuvanih djela, nego zbog načina na koji su slikali
Jan Vermeer spada u one slikare koji su si osigurali istaknutu poziciju u povijesti umjetnosti, ne zbog onoga što su slikali, ili broja sačuvanih djela (za samo nešto više od tridesetak njegovih ostvarenja vlada sveopći konsenzus stručnjaka da je riječ o nedvojbenim originalima), nego zbog načina na koji su naslikana.
Nema mnogo raspoloživih arhivskih podataka o njegovu slikarskom usavršavanju i tržišnim transakcijama, no čak i činjenica da je svoju udovicu i brojnu djecu ostavio u dugovima i natjerao ih na bankrot ne može dovesti u pitanje njegov status jednog od vodećih svjetskih majstora slikarstva.
Johannes, odnosno Jan Vermeer kršten je 31. listopada 1632. u reformističkoj crkvi u nizozemskom gradu Delftu, gdje je i proveo radni vijek. Njegov otac Reynier Vos (prezime na nizozemskom znači lisica), koji se 1615. oženio Belgijankom Dignom, podrijetlom iz Antwerpena, koristio se prezimenom Van der Meer. Po profesiji je bio proizvođač svile i trgovac umjetninama, no 1641. kupio je krčmu na glavnom delftskom trgu kojoj je nadjenuo ime po belgijskom gradu Mechelenu.
Vrijedi spomenuti da je Reynier u svojstvu trgovca umjetninama postao član Ceha sv. Luke, kojem će kasnije pristupiti i njegov sin. Nakon Reynierove smrti 1652. Jan je naslijedio očev gostioničarski posao, a osim slikarstvom, nastavio se baviti i preprodajom umjetnina.
Od oskudnih činjenica u Vermeerovu životopisu, u kojem nedostaju podaci o njegovu slikarskom naukovanju, od odsudnog je značaja brak s katolkinjom Catharinom Bolnes sklopljen 1653. godine. Ona je bila bogata udovica s troje djece iz prvog braka, čija je majka Maria Thins, koja je kontrolirala obiteljsko bogatstvo, bila protiv Catharinine trajne veze s Vermeerom. Osim što je ispravno procijenila da budući zet neće biti u stanju osigurati financijsko blagostanje sve brojnije obitelji (Jan i Catherine izroditi će čak jedanaestero djece), velika prepreka bila je njegova protestantska vjeroispovijest.
Djevojka s bisernom naušnicom
Najpoznatija slika u stvaralaštvu Johannesa Jana Vermeera koja uvelike označava njegov karakterističan stil
S obzirom na to da su svoju prvu kćerku nazvali Maria, a svog prvog sina Ignacije, prema utemeljitelju jezuitskog reda čiji je štovatelj bila pobožna Maria Thins, može se zaključiti da je prije sklapanja braka Jan Vermeer prešao na katoličanstvo, što potvrđuju i ikonografske teme koje je oslikao, posebno one na početku karijere. Vermeerovi su se preselili u izolirani “papinski kut” Delfta, svojevrsni katolički geto unutar pretežno kalvinističkog pučanstva, no 31. prosinca 1653. Jan je postao član Ceha sv. Luke.
Prvi je put 1662. bio odabran za čelnika ceha, a na tu je funkciju ponovno biran 1663., 1670. i 1671. pa je, usprkos skromnom stečenom imetku, bio uvažavan kao ozbiljan profesionalac. Ipak, ostaje upitno u kolikoj su ga mjeri njegovi suvremenici uvažavali kao slikara, a koliko kao nastavljača očeva poziva trgovca umjetninama.
Osim pretpostavki da se pokušavao izdržavati drugim poslovima, povjesničari nude još neka objašnjenja Vermeerove relativno skromne slikarske produkcije i slabe reputacije izvan Delfta.
Jedan od najbogatijih stanovnika Delfta, Pieter van Ruijven, postao je njegov zaštitnik kupivši više njegovih djela, što je slikaru omogućilo kakvu-takvu financijsku stabilnost, ali je zadržalo njegovu slavu isključivo u lokalnim okvirima. S obzirom na skroman obim pouzdanih arhivskih dokumenata, neki povjesničari iznose i protutezu prema kojoj je Ruijven nabavio većinu Vermeerovih slika evidentiranih u njegovu vlasništvu tek nakon slikareve smrti, kada je udovica bila prisiljena njima isplaćivati nagomilane Janove dugove.
Eksperimenti s camerom obscurom
Pretpostavlja se da je eksperimentirao s camerom obscurom čijom se upotrebom tumače lazurni odbljesci boja i perspektivna skraćenja. No osnovna odlika Vermeerovih slika prije je proizlazila iz njihova simboličkog naboja
No bez obzira na financijske nevolje s kojima se susretao veći dio svog radnog vijeka, Vermeer je vrlo rano iznašao svoj karakterističan stil ugođajnih žanr scena sa samo nekoliko likova u tipičnim onodobnim građanskim interijerima. Pretpostavlja se da je eksperimentirao s camerom obscurom čijom se upotrebom tumače lazurni odbljesci boja i začudna perspektivna skraćenja. No osnovna odlika Vermeerovih slika prije je proizlazila iz njihova simboličkog i poetičkog naboja nego iz, inače zavidnog, umijeća precizne deskripcije.
Iako ponekad i sami nazivi slika, poput “Umjetnosti slikarstva” (1666. – 1673.) ili “Alegorije vjere” (1673./74.), izravno ukazuju na umjetnikove nakane, tumači Vermeereva stvaralaštva slažu se u procjeni višeslojnosti i aluzivnosti njegovih djela, iako ponekad nude i raznolika tumačenja.
Primjerice, prikaz “Žene koja važe bisere” (1662. – 1664.) prema nekim se mišljenjima može shvatiti kao veličanje umjerenosti i pokuda ispraznosti taštine. Na zidu, u pozadini, visi prikaz “Posljednjeg suda”, što dopušta i tumačenja ovog svakodnevnog prizora kao podsjetnika na neizbježni Sudnji dan u kojem će se razvrstavati blaženi i grešni.
Vermeer se iskazao i kao majstor unošenja suptilnih dvojbi i nijansi u prizore koje danas susrećemo i u “sapunicama”, kao što je primanje “Ljubavnog pisma” (1669./70.): gospodarici kuće, prikazanoj u naglom pokretu koji sugerira iščekivanje i ustreptalost, sluškinja donosi očigledno nestrpljivo iščekivano pismo s ljubavnom porukom. Daljnju nedoumicu i nerazriješenu enigmu o ishodu ove ljubavne prepiske unose slike obješene u sobi u kojoj se događa ova primopredaja.
Naime, pokraj slike s prikazom morske oluje, što ukazuje na prikazanu buru emocija, nazire se i druga, smirenija i uravnoteženija kompozicija koju bismo mogli iščitati i kao najavu sretnog razrješenja gazdaričinih ljubavnih nedoumica. Moglo bi se, dakle, ustvrditi da gotovo svaka od nedvojbeno autentičnih Vermeerovih slika, osim na prvi pogled prepoznatljiva ikonografskog motiva, sadrži i niz konotacija koji i dalje potiču stručnjake na maštovita, a nerijetko i proturječna tumačenja.
Nažalost, Vermeerovi suvremenici, posebno nakon rata s Francuskom 1667., kada je znatno opala potražnja za luksuznom robom, uključujući i slike kojima su ukrašavani građanski interijeri, nisu svojim narudžbama osigurali prosperitet obitelji Vermeer koju je, nakon slikareve smrti u prosincu 1675., financijski potpomogala udovičina majka. Sve do 19. stoljeća, odnosno do entuzijastičke podrške Thoré Burgera, koji mu je blagonaklono pripisao 66 slika, Vermeer nije imao zasluženo istaknuto mjesto čak ni i u pregledima nizozemske umjetnosti.
Tijekom idućeg stoljeća njegov je opus znatno dobio na cijeni, a svoju notornost barem djelomično zahvaljuje i iznimno spretnom krivotvoritelju Hanu van Meegerenu (1889. – 1947.) koji je, ozlojađen izostankom podrške njegovu stvaralaštvu, svoje iznimno metiersko umijeće dokazao uspješnim falsificiranjem “nepoznatih” Vermeerovih ostvarenja.
Falsifikati pomogli afirmaciji
Nakon II svjetskog rata falsifikatoru Meegerenu suđeno je kao izdajniku koji je nacistima prodao i predao nacionalnu baštinu, no Meegeren je pred vještacima dokazao da su navodni Vermeeri njegov “ručni rad”. Osuđen je na minimalnu kaznu od godinu dana za prijevaru i falsifikat, no nikada je nije odslužio jer je tijekom procesa doživio fatalni infarkt. Iako je ova često citirana zgoda pripomogla planetarnoj afirmaciji Vermeerova stvaralaštva, ona je navela stručnjake na pojačani oprez pri atribuiranju izvornih ostvarenja. Posve razumljivo, ono što je i raritetno i vrijedno dosiže visoke cijene, ali i sveopće uvažavanje povjesničara umjetnosti.
