El Greko

Dominikos Theotokópulos, poslije poznatiji kao El Greco, rođen je 1541. na Kreti, najvjerojatnije u Kandiji, današnji Heraklion, u vrijeme kada je Kreta bila pod mletačkom vlašću. Dominikosov otac Georgios bio je državni sakupljač poreza i trgovac, što će postati i njegov drugi sin Manaussos.

Prema kasnijim radovima, pretpostavlja se kako je mladi Dominikos stekao prvu slikarsku naobrazbu u krugu tzv. italo-kretskih Madonera, čija je kombinacija bizantskih i latinskih ikonografskih elemenata bitno utjecala i na likovnu produkciju dalmatinskih gradova s naše strane Jadranskog mora. Na temelju arhivskih podataka dade se zaključiti kako je Dominikos bio aktivan kao slikar od 1563., a već 1566. poznati kretski slikar ikona Georgios Klontzas prikaz Kristove muke, potpisan kao vlastoručno ostvarenje El Greca, procjenjuje na visoki iznos od 70 dukata.
Među najveća ostvarenja ubrajaju se ‘Navještanje’ i ‘Pogreb grofa Orgaza’, na kojem se u pogrebnoj pratnji nalazi i slikarov autoportret

Kao i većina imućnih Krećana koji su željeli produbiti svoje obrazovanje, odlazi u Veneciju. Kao prvi pouzdani trag o njegovu boravku uzima se pismo od 16. kolovoza 1568. u kojemu spominje crteže koje je iz Venecije poslao kretskom kartografu Giorgiu Siderisu. Prvo njegovo sačuvano djelo, “Bogorodičin san” (1567.), nastalo za crkvu u Ermoupolisu na otoku Syrosu, potvrđuje njegova bizantska ikonografska i tehnologijska ishodišta.

Boravak u Veneciji potaknut će El Greca, koji se je tada nazivao “Dominicom Grecom”, na postupno odustajanje od tehnike tempere na drvu u korist ulja na platnu kao i na preuzimanje stilskih odlika vodećih venecijanskih manirističkih majstora Tintoretta, Bassana i Tiziana. Težnja za iznalaženjem bogatoga pokrovitelja nagnala je El Greca da 1572. potraži sreću i u Rimu. Posredstvom hrvatskog minijaturista Julija Klovića, koji ga u preporuci opisuje kao “prijatelja iz Kandije, Tizianova učenika”, pokušava ishoditi naklonost kardinala Aleksandra Farnesea te se uključuje u oslikavanje Ville Farnese u Capraroli.

Dvije godine poslije pridružuje se cehu sv. Luke u Rimu, a njegove stilske preokupacije najizravnije zrcali slika “Izgon iz hrama” (1570.-1575.) koja se danas čuva u The Minneapolis Institute of Art. U lijevom donjem uglu El Greco slika četiri istaknuta umjetnika – Tiziana, Michelangela, Klovića i Rafaela. Dolaskom u Rim, El Greco, osim venecijanskog Tizianova kolorita, sve izrazitije pokušava dosegnuti tektoniku Michelangelova crteža. Prema predaji, u još jednom pokušaju snubljenja moćnog zaštitnika, El Greco papi Piju V. nudi svoje usluge preslikavanja Michelangelova “Posljednjeg suda” u Sikstinskoj kapeli, no njegov prijedlog ne nailazi na razumijevanje, pa ni narudžbu. Prema nikad u potpunosti prihvaćenim navodima kroničara Mancinija, ova El Grecova inicijativa nailazi na negodovanje rimskih umjetnika i potiče ga da pokuša pronaći posao u Španjolskoj.

El Grecov prijelaz u Španjolsku i višedesetljetni boravak u Toledu započeo je u drugoj polovici 70-ih godina 16. stoljeća, no usprkos nekoliko narudžbi za kralja Filipa II, koji mu je isplatio nadoknadu od 800 dukata za “Mučeništvo sv. Mauricija” (1580. – 1582.), ne uspijeva izboriti trajni status dvorskog slikara. Sa svojom nevjenčanom ženom Jeronimom de las Cuevas 1578. dobiva sina Jorge Manuela. Pretpostavlja se da ovu vezu nije ozakonio zbog neponištenog braka sklopljenog na Kreti o kojemu, međutim, ne postoje arhivski dokumenti. Uspijeva steći reputaciju vrsnog portretista i ishodovati narudžbe koje mu omogućuju stvaranje remek-djela poput “Pogreb grofa Orgaza” ( 1586.-1588.) i “Toledo u oluji” (oko 1597.-1599.).

U tim djelima, kao i većini ostvarenja iz tih desetljeća, El Greco osim kombinacije bizantinske tradicije i visoke renesanse preuzima odlike manirizma, kojima na osebujan način iskazuje proturječnosti između, na jednoj strani, naglašene religiozne duhovnosti i, na drugoj, surovosti inkvizicije njegove novoizabrane domovine. Izduženost i ekspresivne “deformacije” likova naveli su neke medicinske stručnjake na tumačenje kako je njihov uzrok bio navodni slikarev astigmatizam, no mnogo je uvjerljivija interpretacija onih povjesničara umjetnosti koji El Grecovu stilizaciju opisuju kao težnju dramatizaciji umjesto deskripcije.

Uobičajena praksa naplate slikarskih usluga u onodobnoj Španjolskoj podrazumijevala je nagodbu i procjenu nakon obavljena posla, u čemu, za razliku od slikarstva, El Greco nije bio osobito vješt, tako da je pri kraju života zapao u financijske teškoće koje su ga pratile sve do smrti 7. travnja 1614.

U idućim stoljećima El Grecova umjetnost doživljavana je kao neobična, izvorna, ali ekscentrična, da bi tek francuski pisac Theophile Gautier njegovo nagnuće čudnom i ekstremnom prepoznao kao odlike “heroja romantizma”.

Umjetnost El Greca doživjela je snažno pozitivno prevrednovanje početkom XX. stoljeća, pri čemu je posebno znakovito što je čuveni povjesničar umjetnosti Max Dvorak svoje iznimno utjecajne teze o manirizmu formulirao istodobno s afirmacijom ekspresionističkog slikarstva.

Još prije, veliki inovator umjetnosti dvadesetoga stoljeća Paul Cézanne preuzeo je neka rješenja velikog prethodnika poput sustavnog ”iskrivljavanja” proporcija ljudskog tijela. Cézanneov primjer slijedio je i utemeljitelj kubizma Pablo Picasso koji je, posebice u svom plavom razdoblju, koristio prigušene El Grecovske tonalitete.