Život Michelangela Merisija, poznatiji kao Caravaggio, gotovo je dramatičniji i živopisniji od njegova slikarskog opusa koji mu je priskrbio općenito priznati status utemeljitelja baroka i jednog od najutjecajnijih slikara svih vremena – da citiramo Roberta Longhija: “Bez njega ne bi postojali Ribera, Vermeer, La Tour i Rembrandt, a umjetnost Delacroixa, Courbeta i Maneta bila bi potpuno različita.
” Čak i veliki zagovornik renesansne umjetnosti Bernard Berenson, koji nije bio sklon njegovoj umjetnosti, ustvrdio je da je Caravaggio, “uz iznimku Michelangela, izvršio veći utjecaj od bilo kojeg talijanskog slikara”.
Michelangelo Merisi rođen je 29. rujna 1571., najvjerojatnije u Milanu, gdje je proveo najranije djetinjstvo. Njegov otac Fermo Merisi bio je arhitekt dekorater u službi Francesca Sforze, markiza od Caravaggia, a njegova majka Lucia Aratori bila je imućnog podrijetla. Pojava epidemije kuge navela je obitelj Merisi da se povuče u tridesetak kilometara udaljeno mjestašce Caravaggio gdje je nakon očeve smrti 1577. odrastao Michelangelo i njegov godinu dana mlađi brat Battista koji je poslije postao svećenik. Nakon smrti markiza od Caravaggia 1583. titulu je preuzela njegova udovica Constanza Collona koja je i nakon osiromašenja Merisijevih osigurala ispomoć svoje utjecajne obitelji mladom i neukrotivom umjetniku. Prvi poznati arhivski dokumenti govore da je s trinaest godina Caravaggio počeo raditi u atelijeru Simonea Peterzana, cijenjenoga slikara koji se u službenim spisima spominje kao Tizianov učenik.
Bez Caravaggia ne bi postojali Ribera,
Vermeer, La Tour i Rembrandt, a
umjetnost Delacroixa, Courbeta i Maneta bila bi potpuno različita. Uz iznimku
Michelangela, Caravaggio je izvršio veći utjecaj od bilo kojega drugog talijanskog slikara. Caravaggiova umjetnost, kao i
cijelo razdoblje baroka, nije bila osobito
cijenjena sve do prevrednovanja u prvoj polovici 20. stoljeća
Povjesničari umjetnosti smatraju da je na kasniji razvoj Caravaggiova osebujnog stila mnogo veći utjecaj imao Giorgione, kao i tadašnja naturalistička struja lombardskog slikarstva koja se sučeljavala s formalizmom manirizma koji se, prešavši stvaralački vrhunac, pretvarao u akademizam. Iako će vrlo malo stilski baštiniti od svog učitelja, Caravaggio je izvrsno savladao slikarsku tehniku u Peterzanovoj radionici, što ga je početkom 90-ih potaknulo da iskuša svoje umijeće u tadašnjoj vodećoj svjetskoj umjetničkoj metropoli Rimu.
Detalji Caravaggiova puta u Rim nisu poznati, no očigledno je prije toga proučio firentinsku i venecijansku renesansu i manirizam, freske Niccoléa dell'Abbate u Bologni, i slike Sofonsibe Anguiscole u Cremoni. Dolaskom u Rim Caravaggio je s jednakim, ako ne i većim, intenzitetom prigrlio izazove noćnog života, kao i neizbježnu potragu za pokroviteljima. Pandulfo Pucci, mlađi brat kardinala Puccija, koji je u to vrijeme bio zaštitnik Benvenuta Cellinija, ponudio je Caravaggiu svoju postelju, stol i uvid u suvremenu umjetnost, što je zasigurno imalo odraza i u njegovim prvim sačuvanim slikama s naglašenim homoerotičnim nabojem poput “Mladić guli voće”, “Mladić s vazom ruža”, “Mladić kojeg je ugrizao gušter”, a na kompoziciji s prikazom mladih glazbenika slika i svoj prvi autoportret.
Nakon što je obolio slika drugi autoportret “Bolesni Bakho” i stječe moćnog zaštitnika, kardinala Ftancesca Maria Del Montea, što ga je potaknulo i na slikanje religioznih tema pa je tako prvi put naslikao i ženski lik “Magdalenu pokajnicu”. No, u skladu sa svojim kasnijim navadama, za modela izabire rimsku prostitutku. Prema navodima biografa, Caravaggio slika velikom lakoćom i brzinom, da bi nakon toga provodio noći u opijanju i kavgama koje su nerijetko završavale i prolijevanjem krvi.
Utjecajem kardinala Del Montea Caravaggio dobiva narudžbe i za opsežnije crkvene dekoracije, od kojih posebno treba izdvojiti ciklus posvećen sv. Mateju (1599. – 1600.) iz kapele Contarelli u crkvi San Luigi degli Francesi. “Božji poziv svetom Mateju”, veliko oslikano platno, postavljeno na desni zid kapele Contarelli, jedna je od najčešće reproduciranih Caravaggiovih monumentalnih kompozicija sa svim značajkama njegova zrelog stila i revolucionarnih preinaka u prikazivanju religioznih tema. Prizor je smješten u onodobni, realno prikazani porezni ured usred kojeg se pojavljuje Krist koji zapovjedno ukazuje na jednog muškarca. Dramatski intenzitet postignut je kontrastom osvijetljenih i zatamnjenih dijelova, no širenje svjetla, kao i svi ostali detalji izvedeni su na uvjerljivo naturalističan način, bez dotad uobičajene popratne ikonografije anđela. Caravaggiova slikarska sekularizacija biblijskih motiva još je drastičnije došla do izražaja u nekoliko odbijenih verzija “Obraćenja sv. Pavla” (oko 1601.) u kojima je istaknutiji lik konja koji je sa sebe zbacio budućeg sveca nego ležeći lik sv. Pavla. Autor Taschenove monografije o Caravaggiu, Gilles Lambert, navodi razgovor između prelata crkve Santa Maria koji je naručio sliku i umjetnika: “Zašto si postavio konja na sredinu, a svetog Pavla na zemlju? Je li konj možda Bog?”
“Ne, ali stoji u Božjem svjetlu.”
Ako možda predaja i nije posve točno zabilježila prijepor naručitelja i svojeglavog umjetnika, zasigurno je vrlo dobro osvijetlila razloge zbog kojih su brojne Caravaggiove skice ostale neizvedene. Kao što je već spomenuto, njegov ga je vulkanski temperament dovodio u sukob sa zakonom, odakle su ga redovito spašavali njegovi pokrovitelji, ali nakon što je 29. svibnja 1606. priznao ubojstvo mladića Ranuccija Tomassonija nakon svađe tijekom igre slične suvremenom tenisu, Caravaggio je bio prisiljen otići u prognanstvo u Napulj i Maltu gdje je, ishođenjem statusa pobožnog viteza, želio izmoliti papinsko pomilovanje.
Tijekom boravka na Malti slika svoju jedinu potpisanu sliku “Pogubljenje sv. Ivana Krstitelja” (1608.).
Odlukom da svoj potpis ispiše krvlju koja lipti iz svečeve rane Caravaggio je želio podsjetiti na neke svoje gotovo podjednako fatalne i brutalne dogodovštine koje je oličio i u dojmljivim prizorima Kristova bičevanja. Nakon što je i u Napulju preživio okrutan i gotovo smrtonosni napad, koji je potaknuo glasine o njegovoj smrti, ozbiljno ranjeni Caravaggio utaborio se u mjestašcu Porto Ercole, nedaleko od Rima, ali pod upravom španjolske vojske, nestrpljivo iščekujući vijesti o pomilovanju. Nažalost, usprkos trudu moćnih zagovarača, Caravaggio nije dočekao vijest o oprostu te je 18. srpnja 1610. ubijen pod nikad razjašnjenim okolnostima, ne navršivši 40 godina.
Iako je imao niz, isprva ne osobito poznatih, a poslije i slavnih sljedbenika, Caravaggiova umjetnost, kao i cijelo razdoblje baroka nije bilo osobito cijenjeno, sve do prevrednovanja u prvoj polovici 20. stoljeća, kada je prepoznat kao jedan od ključnih inovatora cjelokupne povijesti slikarstva.
