Ticijan

Pažljiva analiza Tizianovih slikarskih ostvarenja otkriva njegovo temeljito poznavanje Michelangelovih i Rafaelovih radova, posebno grandioznih ciklusa fresko slikarstva Sikstinske kapele i Vatikanskih odaja. Međutim, može se otkriti i majstorova dosljedno provedena odluka da kod eventualno preuzetih kompozicijskih rješenja osigura, u završnom dojmu, prevlast raskošnog kolorita i snažne izražajnosti slavne venecijanske slikarske tradicije

Tiziano Veccelio zasigurno je rođen u talijanskom planinskom mjestašcu Pieve di Cadore, no godina njegova rođenja još je sporna, iako se najčešće navodi oko 1490. Biograf Dolce spominje kako je Tizian svoje prvo slikarsko ostvarenje na Fondaco degli Tedeschi (1508.) realizirao prije nego što je napunio dvadesetu, što bi nužno godinu rođenja pomaklo na 1488.

Tizian 1571. u pismu svojem dobrotvoru Filipu II. spominje da je navršio devedeset godina, tako da je i osobno pridonio nerazmrsivom čvoru preciznog ustanovljavanja godine rođenja. Slikarski nauk počinje u radionici Sebastiana Zuccata, no za njegov umjetnički razvoj presudno će biti usavršavanje pod nadzorom Giovannija Bellinija i Giorgionea, što će mu omogućiti da postane njihov najuspješniji i najcjenjeniji nastavljač. U trenutku pisanja ove biografske skice u bečkom Kunsthistoriches Museumu održava se izložba “Bellini, Giorgione i Tizian”.

Venecija u prvom planu

Po rođenju Tizian je bio pripadnik nižeg plemstva i doživotno je prihodovao iz obiteljske trgovine drvenom građom, no posjedovao je izrazito duboko usađeni poriv za društvenom promocijom koji je bitno pripomogao i njegovoj umjetničkoj karijeri. Prvu značajnu odluku Tizian je donio 1513. kada je po preporuci znamenitog humanista Petra Bemba bio u prilici prihvatiti narudžbe iz Rima, no odlučio je usredotočiti se na postupnu promociju u venecijanskom okružju želeći dostići – a kasnije i prestići – pozicije svojeg učitelja Giovannija Bellinija.

Nakon učiteljeve smrti 1917., Tizian preuzima status službenog slikara Serenissime (venecijanske republike), no nakon što je osigurao vodeću poziciju na vlastitom terenu, postupno počinje preuzimati i narudžbe drugih dvorova, ispočetka prije svega iz Ferrare, no za njegov međunarodni proboj od krucijalne važnosti je povezivanje, posredstvom Federica Gonzage, i angažman od habsburškog cara Karla V. Tizian sklapa i obostrano plodonosno prijateljstvo s književnikom Pietrom Aretinom, koji će postati neka vrsta njegova marketinškog promicatelja koji će bitno pripomoći širenju slave i tržišta Tizianovih portreta, što će ga u sljedećim desetljećima ustoličiti kao međunarodno najuspješnijeg venecijanskog renesansnog umjetnika.

U pravilu, Aretino bi usporedno s Tizianovim portretom objavio pohvalnu pjesmu ili pamflet o korisniku Tizianovih usluga i načinu na koji ga je sve priznatiji slikar ovjekovječio, što je bitno povećalo broj narudžbi. – Pokušavam prikazati prirodu drugih ljudi sa živošću kojom čudesni Tizian prikazuje lice – ustvrdio je Aretino, a njihov pakt potvrđuje procjenu pisca Taschenove monografije Iana G. Kennedyja kako je Venecija bila najliberalnija država tog doba.

U umjetničkom smislu Tizian je svoj stvaralački vrhunac vjerojatno dosegnuo “Urbinskom Venerom” (1538.), no njegov često opisivan odnos s habsburškim monarhom Karlom V. definitivno ga je na društvenoj ljestvici izdigao od statusa nižeg plemstva do intimusa najutjecajnijih vladara i duhovnih vođa njegova razdoblja. Nakon što je Tizian 1532. naslikao danas izgubljeni portret Karla V. u tri četvrt veličini, car mu je podario naslov Vojvode od Palatina i Viteza od zlatne ostruge, što je u to vrijeme bilo iznimno rijetko priznanje.

Kasnije se odnos naručitelja i međunarodno priznatog slikara produbio te je nekoliko stoljeća kasnije potaknuo legendu koja se pretvorila i u slikarsku predodžbu na kojoj car diže Tizianov kist koji je prilikom portretiranja pao na pod. Isto tako, srdačan odnos moćnika i čestog gosta drugih europskih dvorova nerijetko se – kao i u Rubensovu slučaju – tumači pretpostavkom da je Tizian za cara izvršavao i druge zadatke osim slikarskih usluga. Čast koju mu je ukazao car Karlo V., kao i njegov nasljednik Filip II., uz marketinšku podršku Pietra Aretina i status prvog venecijanskog slikara do pojave Tintoretta bitno su pospješili Tizianovu afirmaciju u euro kontekstu.

Tizianov uspjeh, posebice ugled superiornog majstora boje i ugođaja, izazivao je zavist i njegovih najdarovitijih konkurenata, poput Michelangela Buonarottija. Veliki Michelangelov štovatelj, slikar i biograf Vasari, više je puta svjedočio o njihovim prijeporima od kojih je osnovni bio Michelangelovo uvjerenje da venecijansko slikarstvo zbog nagnuća kolorizmu posvećuje nedovoljnu pažnju crtačkim detaljima.

Venecija i(li) Firenza

Pažljiva analiza Tizianovih ostvarenja otkriva njegovo temeljito poznavanje Michelangelovih i Rafaelovih ostvarenja, posebice grandioznih ciklusa fresco slikarstva Siktinske kapele i Vatikanskih odaja, no i majstorovu dosljedno provedenu odluku da kod eventualno preuzetih konmpozicijskih rješenja osigura, u završnom dojmu, prevlast raskošnog kolorita i snažne izražajnosti venecijanske slikarske tradicije. Vasarijevi navodi o Michelangelovim prigovorima Tizianovu slikarskom umijeću mogu se djelomice protumačiti i izraženijom sklonošću Venecijanca Rafaelovoj ljupkosti i eleganciji nego Michelangelovu herojskom gigantizmu.

Stečeni ugled omogućuje Tizianu preuzimanje narudžbi i od pape Pavla III. i drugih pripadnika obitelji Farnese, a 1556. venecijanski majstor postaje član firentinske Accademije del Disegno (akademije crteža) te od Savjeta desetorice preuzima nadzor nad kopijama vlastitih slikarskih ostvarenja. Nizom mitoloških motiva koje naziva poesiama (pjesmama), Tizian tijekom pedesetih godina ojačava naklonost učenog cara Filipa II., što mu omogućava potvrdu prava na mirovinu koju mu je odredio Karlo V. Filipova naklonost i slikoholičarstvo njegova najdarovitijeg venecijanskog konkurenta Jacopa Tintoretta potiče Tiziana na povlačenje s lokalnog tržišta, tako da slikarski probitak prije svega traži i iznalazi u redovitim narudžbama Habsburgovaca i drugih europskih moćnika.

Stečena reputacija i dugovječnost omogućuju Tizianu ne samo materijalnu sigurnost za sebe i obitelj, nego i internacionalizaciju stvaralačkih invencija venecijanske renesanse, uključujući i narudžbe dubrovačkih velikaša za rodni grad i Anconu.

Iako je često slikao prikaze sv. Sebastijana i sv. Roka koje su u to doba slavili kao zaštitnike od kuge, Tizian umire od groznice tijekom epidemije kuge u Veneciji 1576. godine.