Gustav Klimt_Slikar koji je slikao svaki dan

Likovne monografije velikana umjetnosti

Gustav Klimt rođen je 14. svibnja 1862. u Baumgartenu pokraj Beča kao drugo od sedmero djece siromašnog bakropisca Ernsta Klimta. Gustavov je mlađi brat Ernest naslijedio očev zanat i surađivao je u prvim Gustavovim narudžbama, a poslije mu je i brat Georg, koji je izučio zlatarstvo, izrađivao raskošne okvire.

Već kao četrnaestogodišnjak Gustav se upisao u bečku Kunstgewerbeschule (školu primijenjene umjetnosti) koju je u klasi profesora Ferdinanda Laufbergera i Juliusa Victora Bergera pohađao do 1883. godine. Tijekom sedmogodišnjeg školovanja Gustav Klimt je temeljito upoznao tehniku fresko slikarstva i mozaika, tako da je posredstvom profesora Laufbergera još kao student, zajedno s kolegom Franzom Matschom, počeo preuzimati prestižne narudžbe kao, primjerice, izradu četiriju alegorija za bečku palaču Sturany i oslikavanje stropa u lječilištu Karlsbad, danas Karlovy Vary.

Klimtovi su početnički radovi ukazivali na njegovu nadarenost i slikoholičarstvo, no u njima nije bilo lako prepoznati zametke osobnog stila budućeg predvodnika secesije. Želeći se izdići na društvenoj ljestvici, vrijedan i slikarski besprijekoran obrazovani mladić, slijedio je stilske odlike tada cijenjenog Hansa Makarta (1840. – 1884.). Zbog prerane je Makartove smrti 1885. prema njegovim zamislima preuzeo ukrašavanje omiljenog ljetnikovca carice Elizabete, vile Hermes. No, već iduće godine tijekom oslikavanja Burgtheatera, Klimt počinje unositi elemente osobnog stila i razilazi se sa svojim suradnicima.

No, postiže i svoje prvo veliko društveno priznanje 1888. kad mu car Franjo Josip dodjeljuje Zlatno odličje za zasluge iz područja umjetnosti. Oslikavanje stepeništa bečkog Kunsthistorisches Museuma 1890. bitno je ubrzalo Klimtov uspon u javnosti i donijelo mu narudžbe za portrete bogatoga građanstva, što mu je omogućilo društvenu i umjetničku neovisnost.

Već tijekom prvog desetljeća samostalnog stvaralaštva Klimt je razvio samosvojan stil čije je odlike – nagnuće alegorijama i simbolizmu, optičke varke i asimetrične kompozicije, kao i dosljedna baroknost u ukrašavanju likova – zadržao i u svojim zrelijim godinama, kada je već od prve secesijske izložbe 1897. postao jedan od pokretača i protagonista nove bečke umjetnosti. U tom je smislu znakovit njegov prikaz biblijske priče o Juditi i Holofernu.

Sukob principa života i smrti, Erosa i Thanatosa trajno je obilježio Klimtov opus, no osebujna smjesa biblijskih (“Judita I”, 1901., “Judita II”,1909.), mitoloških (“Palada Atena”, 1898.) motiva u koje je ubacivao verističke, povremeno i hiperrealističke portrete svojih suvremenica iz viših ali i nižih klasa, postala je jedan od njegovih najupadljivijih znakova raspoznavanja i preteča medijskog stereotipa femme fatale.

Dekadentan duh

Ovakva radikalna stilizacija savršeno se uklapala, pače i oslikavala dekadentni duh tadašnjeg Beča (Klimt je nakon posjeta Parizu preuzeo i neke invencije Toulouse Lautreca), no udaljila ga je od priželjkivanog akademskog statusa. Ministar kulture 1893. odbio je potvrditi Klimtovo profesorsko imenovanje na Likovnoj akademiji, a Klimtovo slobodoumno rješenje stropa aule Sveučilišta izazvalo je zgražanje moralista. To ga je u konačnici potaknulo da odustane od akademske karijere, iako je uživao potporu najistaknutijih bečkih pedagoga, poput arhitekata Josefa Hoffmana i Otta Wagnera.

I slavni je Auguste Rodin bio oduševljen monumentalnošću Klimtova “Beethovenova friza” realiziranog za secesijsku izložbu 1902. godine. U svojoj poznatoj raspravi o duhu bečkog kraja stoljeća, Carl E. Schorske definirao je secesijski ugođaj kao “san o nevinoj umjetnosti koja daje užitak i koja je u službi bezbrižnog društva”. Većina Klimtovih mecena pripadala je sloju bogatoga građanstva. Stoga nije teško, posebice u njegovim portretima bogatih Bečanki, prepoznati jednu od najsnažnijih emanacija takvog svjetonazora i ukusa.

S obzirom na to da je redovito nailazio na prosvjede kada bi se odlučio za oslikavanje golog tijela (programatska “Nuda veritas” / gola istina/, 1899.), Klimt je usavršio jedinstveni stil odmjenjivanja anatomije ornamentikom. Takav je umjetnički postupak došao do izražaja u nizu njegovih remek-djela poput “Poljupca “ (1907./8.) na kojem je sebe prikazao u zagrljaju sa svojom životnom družicom, modisticom Emilijom Flöge. Klimt je izbjegao autoportret prikazavši svoj lik s leđa u tunici ukrašenoj pravokutnicima, a Emilijina je haljina ukrašena nizovima spirala i kružnica.

Uzorci za tkanine

Klimt je redovito kreirao uzorke za tkanine kojima se u svojem stvaralaštvu koristila Emilia Flöge, kao još jedan dokaz secesijskog jedinstva umjetnosti i obrta. Autor Taschenove monografije Gilles Néret iznosi pretpostavku kako je čak i u reprezentativnim portretima bečkih otmjenih dama Klimt na početnim skicama slikao golo tijelo koje je tek u završnoj verziji prekrivao kolopletom ornamenata. U prilog takvoj hipotezi Néret navodi poluodjevenost likova na nezavršenim Klimtovim djelima (“Nevjesta” 1917./18.) nađenim u njegovu atelieru nakon njegove smrti od moždanog udara 1918. godine.

Iako se najčešće reproduciraju Klimtovi ženski portreti, predvodnik bečke slikarske secesije svoje je najinovativnije domašaje realizirao kao suradnik arhitekata u kreiranju secesijskog umjetničkog zajedništva. Posebice se ističe unutrašnjost Hoffmannove palače Stoclet u Bruxellesu koju je Klimt oslikao između 1905. i 1909. Prema Hoffmannovu tumačenju, “slikar će biti pozvan da ukrasi unutrašnjost. Više neće imati obvezu slikati figurativno, nego će moći izraziti svoje ideje izravno kroz oblike i boje, bez obzira na narativne detalje”.

Belgijski industrijalac Adolphe Stoclet i njegova supruga Suzane Stevens bili su sakupljači indijske i budističke umjetnosti, što je potaknulo Klimta na proučavanje istočnjačke umjetnosti i iznalaženja motiva poput “drva života”. Takav je ikonografski program omogućio Klimtu koncipiranje prostranih apstraktnih ornamentalnih ploha koje preuzimaju ulogu dominantnog plastičnog motiva. Iako u službi društvene elite, Hoffman i Klimt ravnopravno su sa socijalno angažiranim umjetnicima poput Le Corbusiera i Legera stvarali likovni govor budućnosti poštujući pritom ukus, sklonosti i želje svojih naručitelja.

Klimt nije bio vješt s riječima, a ljubitelje i proučavatelje svog djela poučavao je: “Tko god želi saznati nešto o meni – kao umjetniku, a to je jedino što je zanimljivo – treba pažljivo gledati moje slike”.

Komentariši