“Posljednja večera” svestranog Leonarda da Vincija, naslikana između 1495. do 1498. specijalnom tehnikom “tempere u ulju” na zidu refektorija milanskog samostana Santa Maria delle Grazie, jedno je ne samo od najpoznatijih ostvarenja velikog majstora, nego i jedan od najčešće citiranih primjera zrele renesanse.
U ovom djelu dolazi do izražaja ne samo Leonardovo slikarsko umijeće nego i znanstveničko nagnuće, posebice u stvaranju uvjerljive iluzije da se prostor blagovaonice nastavlja u zidnoj slici. No nasuprot tog ranorenesansnog tretmana perspektive, Leonardo je znatno izmijenio uobičajeni statički raspored likova, odlučivši se za dinamičku ravnotežu četiri grupe od po tri apostola s centralnim likom Isusa Krista.
Takvim komešanjem likova, veliki majstor je još snažnije istaknuo dramaturšku okosnicu prizora: trenutak u kojem Krist objavljuje kako će ga jedan od prisutnih apostola izdati. Na žalost, i Leonarda je izdala odabrana tehnika kao i njegova urođena nevoljkost “fa presto” (brzom) načinu rada neophodna za fresco slikarstvo na vlažnoj podlozi tako da je eksperiment sa suhom podlogom uvjetovao opetovane restauracije već od XVIII. stoljeća, što je bitno izmijenilo izvorni izgled djela osim već spomenutog rješenja perspektive i rasporeda likova.
Prema Vasarijevim navodima, francuski kralj Luj XII. ozbiljno je razmatrao opciju rezanja oslikanog djela zida i njegovo premještanje u Francusku, što svjedoči kako je ovo Leonardovo ostvarenje vrlo brzo postalo slavno i cijenjeno. Kao i ostala Leonardova djela, vrlo često je imitirano i kopirano, no srećom smještaj na zidnoj plohi omogućio mu je da izbjegne čak i kraljevskim ambicijama.
Zanimljivo je napomenuti kako je jedan od najvećih likovnih umjetnika XX. stoljeća Andy Warhol u trenutku smrti razrađivao vlastitu obradu ovog čuvenog Leonardovog remek-djela.
Piše: Darko Glavan
