slikarstvo

Dobrodošli na moj blog...

13.12.2006.

Gustav Klimt_Slikar koji je slikao svaki dan

Likovne monografije velikana umjetnosti Gustav Klimt rođen je 14. svibnja 1862. u Baumgartenu pokraj Beča kao drugo od sedmero djece siromašnog bakropisca Ernsta Klimta. Gustavov je mlađi brat Ernest naslijedio očev zanat i surađivao je u prvim Gustavovim narudžbama, a poslije mu je i brat Georg, koji je izučio zlatarstvo, izrađivao raskošne okvire. Već kao četrnaestogodišnjak Gustav se upisao u bečku Kunstgewerbeschule (školu primijenjene umjetnosti) koju je u klasi profesora Ferdinanda Laufbergera i Juliusa Victora Bergera pohađao do 1883. godine. Tijekom sedmogodišnjeg školovanja Gustav Klimt je temeljito upoznao tehniku fresko slikarstva i mozaika, tako da je posredstvom profesora Laufbergera još kao student, zajedno s kolegom Franzom Matschom, počeo preuzimati prestižne narudžbe kao, primjerice, izradu četiriju alegorija za bečku palaču Sturany i oslikavanje stropa u lječilištu Karlsbad, danas Karlovy Vary. Klimtovi su početnički radovi ukazivali na njegovu nadarenost i slikoholičarstvo, no u njima nije bilo lako prepoznati zametke osobnog stila budućeg predvodnika secesije. Želeći se izdići na društvenoj ljestvici, vrijedan i slikarski besprijekoran obrazovani mladić, slijedio je stilske odlike tada cijenjenog Hansa Makarta (1840. - 1884.). Zbog prerane je Makartove smrti 1885. prema njegovim zamislima preuzeo ukrašavanje omiljenog ljetnikovca carice Elizabete, vile Hermes. No, već iduće godine tijekom oslikavanja Burgtheatera, Klimt počinje unositi elemente osobnog stila i razilazi se sa svojim suradnicima. No, postiže i svoje prvo veliko društveno priznanje 1888. kad mu car Franjo Josip dodjeljuje Zlatno odličje za zasluge iz područja umjetnosti. Oslikavanje stepeništa bečkog Kunsthistorisches Museuma 1890. bitno je ubrzalo Klimtov uspon u javnosti i donijelo mu narudžbe za portrete bogatoga građanstva, što mu je omogućilo društvenu i umjetničku neovisnost. Već tijekom prvog desetljeća samostalnog stvaralaštva Klimt je razvio samosvojan stil čije je odlike - nagnuće alegorijama i simbolizmu, optičke varke i asimetrične kompozicije, kao i dosljedna baroknost u ukrašavanju likova - zadržao i u svojim zrelijim godinama, kada je već od prve secesijske izložbe 1897. postao jedan od pokretača i protagonista nove bečke umjetnosti. U tom je smislu znakovit njegov prikaz biblijske priče o Juditi i Holofernu. Sukob principa života i smrti, Erosa i Thanatosa trajno je obilježio Klimtov opus, no osebujna smjesa biblijskih (“Judita I”, 1901., “Judita II”,1909.), mitoloških (“Palada Atena”, 1898.) motiva u koje je ubacivao verističke, povremeno i hiperrealističke portrete svojih suvremenica iz viših ali i nižih klasa, postala je jedan od njegovih najupadljivijih znakova raspoznavanja i preteča medijskog stereotipa femme fatale. Dekadentan duh Ovakva radikalna stilizacija savršeno se uklapala, pače i oslikavala dekadentni duh tadašnjeg Beča (Klimt je nakon posjeta Parizu preuzeo i neke invencije Toulouse Lautreca), no udaljila ga je od priželjkivanog akademskog statusa. Ministar kulture 1893. odbio je potvrditi Klimtovo profesorsko imenovanje na Likovnoj akademiji, a Klimtovo slobodoumno rješenje stropa aule Sveučilišta izazvalo je zgražanje moralista. To ga je u konačnici potaknulo da odustane od akademske karijere, iako je uživao potporu najistaknutijih bečkih pedagoga, poput arhitekata Josefa Hoffmana i Otta Wagnera. I slavni je Auguste Rodin bio oduševljen monumentalnošću Klimtova “Beethovenova friza” realiziranog za secesijsku izložbu 1902. godine. U svojoj poznatoj raspravi o duhu bečkog kraja stoljeća, Carl E. Schorske definirao je secesijski ugođaj kao “san o nevinoj umjetnosti koja daje užitak i koja je u službi bezbrižnog društva”. Većina Klimtovih mecena pripadala je sloju bogatoga građanstva. Stoga nije teško, posebice u njegovim portretima bogatih Bečanki, prepoznati jednu od najsnažnijih emanacija takvog svjetonazora i ukusa. S obzirom na to da je redovito nailazio na prosvjede kada bi se odlučio za oslikavanje golog tijela (programatska “Nuda veritas” / gola istina/, 1899.), Klimt je usavršio jedinstveni stil odmjenjivanja anatomije ornamentikom. Takav je umjetnički postupak došao do izražaja u nizu njegovih remek-djela poput “Poljupca “ (1907./8.) na kojem je sebe prikazao u zagrljaju sa svojom životnom družicom, modisticom Emilijom Flöge. Klimt je izbjegao autoportret prikazavši svoj lik s leđa u tunici ukrašenoj pravokutnicima, a Emilijina je haljina ukrašena nizovima spirala i kružnica. Uzorci za tkanine Klimt je redovito kreirao uzorke za tkanine kojima se u svojem stvaralaštvu koristila Emilia Flöge, kao još jedan dokaz secesijskog jedinstva umjetnosti i obrta. Autor Taschenove monografije Gilles Néret iznosi pretpostavku kako je čak i u reprezentativnim portretima bečkih otmjenih dama Klimt na početnim skicama slikao golo tijelo koje je tek u završnoj verziji prekrivao kolopletom ornamenata. U prilog takvoj hipotezi Néret navodi poluodjevenost likova na nezavršenim Klimtovim djelima (“Nevjesta” 1917./18.) nađenim u njegovu atelieru nakon njegove smrti od moždanog udara 1918. godine. Iako se najčešće reproduciraju Klimtovi ženski portreti, predvodnik bečke slikarske secesije svoje je najinovativnije domašaje realizirao kao suradnik arhitekata u kreiranju secesijskog umjetničkog zajedništva. Posebice se ističe unutrašnjost Hoffmannove palače Stoclet u Bruxellesu koju je Klimt oslikao između 1905. i 1909. Prema Hoffmannovu tumačenju, “slikar će biti pozvan da ukrasi unutrašnjost. Više neće imati obvezu slikati figurativno, nego će moći izraziti svoje ideje izravno kroz oblike i boje, bez obzira na narativne detalje”. Belgijski industrijalac Adolphe Stoclet i njegova supruga Suzane Stevens bili su sakupljači indijske i budističke umjetnosti, što je potaknulo Klimta na proučavanje istočnjačke umjetnosti i iznalaženja motiva poput “drva života”. Takav je ikonografski program omogućio Klimtu koncipiranje prostranih apstraktnih ornamentalnih ploha koje preuzimaju ulogu dominantnog plastičnog motiva. Iako u službi društvene elite, Hoffman i Klimt ravnopravno su sa socijalno angažiranim umjetnicima poput Le Corbusiera i Legera stvarali likovni govor budućnosti poštujući pritom ukus, sklonosti i želje svojih naručitelja. Klimt nije bio vješt s riječima, a ljubitelje i proučavatelje svog djela poučavao je: “Tko god želi saznati nešto o meni - kao umjetniku, a to je jedino što je zanimljivo - treba pažljivo gledati moje slike”.

06.12.2006.

Peter Paul Rubens

Likovne monografije velikana umjetnosti Charles Scribner III. naslovio je svoju monografiju (1989.) o Peteru Paulu Rubensu “Barokni umjetnik, renesansni čovjek”, želeći time istaknuti ne samo njegova mnogostruka slikarska umijeća - kao majstora štafelaja, oltarnih i stropnih kompozicija, nacrta za tapiserije, skulpture i festivalske ukrase te arhitekte amatera, nego i njegovo iznimno humanističko obrazovanje koje mu je omogućilo brojna znanstvena i, posebno, diplomatska postignuća. Već su i same okolnosti Rubensova rođenja nagovještavale buran i plodan život s obzirom na to da je rođen u izgnanstvu, 28. lipnja 1577. u Siegenu, malom gradu pokraj Kölna u kojem je živio do svoje desete godine. Rubensov otac Jan, rodom iz bogate flandrijske obitelji trgovaca začinima, po obrazovanju je bio pravnik, a po vjeroispovijesti kalvinist. Kao gradski vijećnik Antwerpena bio je aktivno uključen u vjerske sukobe koji su u to vrijeme potresali prostor današnje Nizozemske, Belgije i Luksemburga. Sa ženom Marijom Pypelinks preselio se u Köln 1568., gdje je postao pravni savjetnik, a poslije i ljubavnik Ane Saksonske, žene princa Williama I. Oranskog. Ljubomorni muž je 1571. dao zatvoriti Jana Rubensa, no Maria Pypelinks pritekla je u pomoć svom nevjernom suprugu isposlovavši, uz visoku novčanu nadoknadu, njegovo puštanje u kućni pritvor u Siegenu 1573. gdje je četiri godine kasnije rođen Peter Paul. Rubens je, uz pomoć svojih suradnika, u samo tri godine uspijevao realizirati 24 naručene scene. Ovakva radinost i, što je još važnije, preuzimanje narudžbi od različitih vladara i velikodostojnika, Rubensu je pripomoglo da razgrana svoje diplomatske poduhvate Iako je budući likovni velikan kršten kao protestant, majka ga je odgojila kao katolika koji je već u mladosti temeljito upoznao Bibliju i teologiju, a istodobno je proučavao i mitologiju. Dvije godine nakon smrti Jana Rubensa Maria Pypelinks sa svoja dva sina vratila se u Antwerpen. Peter Paul s trinaest godina postaje paž grofice Marguerite de Ligne-Arenberg, no počinje kopirati biblijske prikaze Tomasa Stimmera i naukuje kod pejsažista Tobiasa Verhaeghta, zatim kod Adama van Noorta, da bi konačno prešao pod nadzor ta cijenjenog slikara i proučavatelja klasika Otta van Veena koji je svoje prezime latinizirao u Vaenius. Mladi Rubens vrlo brzo iskazuje darovitost i vještinu pa stručnjaci još raspravljaju o njegovu udjelu u djelima van Veena alias Vaeniusa iz tog razdoblja. Zvanje majstora Rubens stječe 1598. i postaje član slikarskog ceha Sv. Luke. Zahvaljujući potpori majke, koja je potjecala iz bogate trgovačke obitelji, Rubens odlazi u Italiju na višegodišnje studijsko putovanje gdje se temeljito upoznaje s Tizianovim, Tintorettovim i Veroneseovim stvaralaštvom, što će bitno utjecati na nastanak njegova osobnog slikarskog manira. Iako je uz Caravaggia jedan od najizrazitijih predstavnika baroknog naturalizma, Rubens preuzima visokorenesansni heroizam s - kako to precizno uočava Scribner - naglašenom senzualnošću i erudicijom. Upravo su te odlike potaknule Vincenza I. Gonzagu, vojvodu od Mantove, da zaposli Rubensa kao svog dvorskog slikara, ali i diplomata. Svoju prvu diplomatsku misiju u službi Gonzage Rubens izvršava na dvoru španjolskoga kralja Filipa III. Vojvoda mu je povjerio nadgledanje prijevoza darova kojima je Gonzaga želio pridobiti naklonost španjolskoga kralja. Vojvodini darovi uključivali su i niz kopija Tizianovih i Raphaelovih slika koje su se oštetile tijekom transporta, no Rubens ih je brzo i vješto restaurirao. Boravak na španjolskom dvoru marljivi i poduzetni Rubens iskoristio je i za portretiranje španjolskih velikodostojnika, od kojih je posebno vrijedna barokna interpretacija konjaničkog portreta vojvode Leme (1603.). U sljedećem razdoblju Rubens je izradu portreta ili drugih slikarskih narudžbi znao iskoristiti kao izliku za obavljanje osjetljivih diplomatskih poduhvata na stranim dvorovima. Tako se, primjerice, oslikavanje stropa svečane blagovaonice u Whitehallu (dovršeno između 1632. i 1634.) poklopilo s njegovim najuspješnijom diplomatskom misijom, posredništvom u sklapanju mira između Španjolske i Engleske 1630.. I engleski i španjolski kralj Rubensove su usluge nagradili plemićkom titulom. I u Rubensovu se slučaju potvrdilo da krv nije voda: pokretanjem jedne od najuspješnijih slikarskih radionica svih vremena njegovo podrijetlo iz dviju uspješnih trgovačkih obitelji u potpunosti je došlo do izražaja. U toj su radionici s njim surađivali ne samo poznati slikari poput Jana Breughela i Fransa Snydersa, nego i ponajbolji onodobni umjetnici poput Antoinea Van Dycka (1616. - 1620.) i Jacoba Jordaensa na kraju Rubensove karijere. Već spomenuto temeljito poznavanje biblijskih scena, teologije, ali i mitologije te antičke književnosti omogućavalo mu je lakoću i raznovrsnost u kreiranju atraktivnih i monumentalnih kompozicija koje je potencijalnim naručiteljima pokazivao kao skice izvedene uljem na platnu manjih dimenzija. Rubens je oslikao svečanu blagavaonicu u Whitehallu što je dovršeno u razdoblju između 1632. i 1634. godine. To se poklopilo i s njegovom najuspješnijom diplomatskom misijom, posredništvom u sklapanju mira između Španjolske i Engleske. Često je, uostalom, narudžbe koristio za diplomatske djelatnosti. Nakon što bi Rubensov nacrt bio prihvaćen, učenici su u pravilu povećavali kompoziciju do željene veličine, s tim da je on redovito vlastoručno dovršavao prestižnije narudžbe, iako se i dalje vode stručni prijepori o količini njegovih izravnih intervencija pri narudžbi za opsežnije cikluse. Rubensova prva žena Isabela Brant umrla je 1626. u tridesetčetvrtoj godini života, što je duboko uznemirilo sve uspješnijeg slikarskog poduzetnika, znanstvenika, kolekcionara i tajnog emisara. Međutim, u prosincu 1630. Rubens se ženi šesnaestogodišnjom djevojkom upadljive ljepote, Helenom Fourment, koja će mu u idućem desetljeću izroditi petero djece, od kojih je zadnje rođeno pet mjeseci nakon slikareve smrti, 30. svibnja 1640. godine.

06.12.2006.

Edgar Degas - Čovjek koji je jako volio crtati

Edgar Degas rođen je 19. 7. 1934. u bogatoj pariškoj bankarskoj obitelji. Njegov otac Auguste de Gas, vodio je ispostavu napuljske banke koja je bila u vlasništvu obitelji, a idilu njegova udobna djetinjstva zasjenila je tek majčina smrt 1847. tako da su ga uglavnom odgajali djed i baka. Kraće vrijeme studira pravo, no 1955. upisuje studij slikarstva i kiparstva na Ecole des Beaux-Arts . Iste godine susreće Ingresa koji mu prenosi sudbonosni poučak: “Crtaj linije... što više linija, bilo iz glave bilo iz prirode” a Ingresova i Delacroixova djela mogao je temeljito proučavati na glavnim retrospektivnim izložbama svjetske izložbe u Parizu 1855. Upravo je metodičnost ključna Degasova odlika koja mu je u konačnici omogućila “majstorstvo stvaranja kompozicija koje ne izgledaju kao kompozicije” (Max Liebermann, 1899., u jednoj od prvih studija o Degasovu stvaralaštvu). Sjajno obrazovan i elokventan, i sam Degas će objasniti svoje stvaralačke principe: “Nijedna umjetnost ne može biti manje spontana od moje. Inspiracija, spontanost i temperament meni nisu znani. Slikar mora slikati isti predmet deset puta, pa čak i više od stotinu puta. U umjetnosti ništa ne bi trebalo biti nalik slučaju, čak ni pokret.” Konkretno do 1860., Degas je izradio više od sedam stotina kopija po starim majstorima. Kao kopist bio je u Louvreu registriran od 1853., a njegovo dugogodišnje prijateljstvo s Manetom seže od susreta pri zajedničkom kopiranju Velzsqueza u Louvreu. Kao što to pokazuje mladenačka slika “Spartanske djevojke izazivaju mladiće” (1860.-18622.), Degas je bio sklon i pristupu povijesnom slikarstvu na način Puvis de Chavannesa, a jedan od miljenika budućeg člana impresionističke družine bio je i Giotto. No zbog svoje uzorne intelektualne spreme i poznanstava s brojnim istaknutim umjetnicima i teoretičarima snage Maneta i Baudelairea, Degas je prihvatio neizbježnu smrt grande peinture (velikog slikarstva) koju je kritičar Castagnary objasnio na sljedeći način. “Malo-pomalo, religiozna i povijesna ili herojska umjetnost svedene su na razinu teokracije i monarhije. Iščezle su društvene strukture koje su to podupirale.” Prizori konjskih utrka postali su, uz plesačice i kupačice, omiljeni motivi, pa i najpoznatija djela Tijekom Francusko-pruskog rata 1870. Degas služi u topništvu pod zapovjedništvom svoga starog školskog druga Henrija Rouarta, u vrijeme Pariške komune živi u Ménil-Hubertu, a 1872. putuje u London i New Orleans gdje se njegovi rođaci bave trgovinom pamuka. Nakon povratka u Pariz zahvaljujući prijateljstvu s Manetom, Degas se je uključio u umjetnički kružok koji se sastajao u Café Guerboisu. Manet je bio središnja ličnost te neformalne umjetničke udruge koju su činili pisac Zacharie Astruc, slikari Antoine Guillemet i Philippe Burty, a povremeno su im se pridruživali Alphonse Legros, J. M. Whistler, Camille Pissarro i Edmond Duranty. Cijela skupina bila je bliska Baudelaireovu konceptu modernosti po kojem je uloga suvremenog umjetnika iznalaženje i predstavljanje “heroizma suvremenog života”, što će u konačnici Degasa dovesti do spoznaje kako “umjetnik slika samo ono što je na njega ostavilo dojam, dakle ono što je potrebno”. Iz takvih druženja proizaći će “Société anonyme” koja će organizirati neovisne slikarske izložbe bez žiriranja kao protutežu oficijelnom Salonu. U travnju 1874. prva izložba te udruge otvorena je na Boulevard des Capucines, a kritičar satiričnog magazina Charivari Louis Leroy prokazao je Claudea Moneta kao impresionista, što će postati zajednički naziv novog slikarskog pokreta. Iako i na riječima i na platnu različit od (većine) svojih kolega impresionista, Degas vrlo ekstenzivno izlaže na impresionističkim izložbama; nakon deset slika na nastupnoj izložbi, na drugoj 24 a na trećoj 25 slika. Degas uspostavlja dobar odnos s trgovcem Durandom-Ruelom koji mu uspijeva naći krug stalnih kupaca poput Jeana-Baptistea Faurea, Henrija Rouarta i Henryja Hilla, a 1878. Musée des Beaux-Arts iz Paua za 2000 franaka otkupljuje Degasovu sliku “Ured za trgovinu pamuka” pa to postaje njegovo prvo djelo izloženo u muzeju. Uz portrete, Degas koji se u međuvremenu zainteresirao i za fotografiju (primjerice 1874. razgledao je Nadarove fotografije konjskih trka) počinje crtati i slikati kavanske pjevačice, plesačice i prizore konjskih trka što će postati, uz aktove kupačica, ne samo njegovi omiljeni motivi nego i njegova najpoznatija djela. Degas će u rijetkim napadima autoironije nazvati plesačice “mojom robom za prodaju”, pa će bankrot svoje obitelji dočekati kao slikar vrhunske reputacije i vrlo solidnih prihoda, što će mu omogućiti da ni u jednom trenutku svoje slikarske karijere ne bude prisiljen na kompromise uslijed izvanumjetničkih pritisaka. Iako je vodio vrlo aktivan društveni život, Degas nikada nije osnovao obitelj i važio je za prznicu neugodno duga i oštra jezika. Pri kraju života nezgodna narav udružila se s rastućim zdravstvenim problemima pa je posljednja dva desetljeća otežano ili čak nikako crtao i slikao zbog izrazitog slabljenja vida. U tom smislu su neki povjesničari umjetnosti bili spremni tumačiti i stotinu i pedeset malih kipova od voska, gline i kita pronađenih u atelijeru nakon umjetnikove smrti. Uglavnom su prikazivali plesačice i trkaće konje, a tek je manji dio tih kipova mogao biti odliven u bronci. Poput sačuvanih nizova skica i pripremnih crteža, i ovi su modeli pokazivali u kolikoj je mjeri Degas pomno i sustavno pripremao svoja ostvarenja većih dimenzija. Samotnjačka smrt Kavanske plesačice i pjevačice, te aktovi kupačica bile su omiljene slikarske teme Edgara Degasa Uz već spomenutu ispomoć fotografske kamere (u njegovoj zaostavštini sačuvan je zajednički fotografski portret slikara Renoira i pjesnika Malarméa), Degas je u skladu s tada vladajućim ukusom proučavao i japanske gravure tako da je njegova manira smjelih kompozicijskih rakursa, asimetrične kompozicija i gigantiziranja prednjeg plana u podjednakoj mjeri izvedenica iskustva upotrebe mehaničkog oka fotografske kamere, kao i sustavnog proučavanja kompozicijskih shema japanskih gravura. Degas je također kombinirao monotipiju i pastele, a razni vidovi pastela postali su jedan od njegovih omiljenih i najučestalijih likovnih tehnika, iako su i tada crteži i pasteli bili slabije cijenjeni od ulja na platnu. Raspravljajući o likovnom stvaralaštvu, Degas je radije rabio termin “stanje oka” nego literarno poimanje o stanju duše. Nakon brojnih eksperimenata s gubljenjem obrisne linije, Degas će ustvrditi. “Linija nije oblik; ona je način na koji se vidi oblik”. Nakon što je u visokoj starosti doživio samotnjačku smrt 27. 9. 1917., Degas je ostavio uputu kako se na njegovu sprovodu smije izreći samo jedna rečenica. “Jako je volio crtanje!” Raspravljajući o likovnom stvaralaštvu, Edgar Degas je radije rabio termin ‘stanje oka’ nego literarno poimanje o stanju duše. Nakon eksperimenata s gubljenjem obrisne linije, Degas je ustvrdio: ‘Linija nije oblik; ona je način na koji se vidi oblik’

21.11.2006.

Mrđan Bajić je pravi izbor

Slikar Vlada Veličković o Venecijanskom bijenalu Prof. Vladimira Veličkovića, selektora našeg paviljona na Venecijanskom bijenalu 2007. godine, pozvali smo u Pariz s molbom da prokomentrariše zašto se opredelio za beogradskog umetnika Mrđana Bajića. Ko vas je predložio za selektora? - Ministarstvo kulture Srbije me je pozvalo i predložilo mi da se prihvatim zadatka selektora-komesara našeg učešća na Bijenalu u Veneciji, dogodine. Upozorio sam odgovorne u Ministarstvu na kakve će reakcije naići taj, do sada, neuobičajen potez, ali mi je pre svega bio cilj, prihvatajući tu dužnost, da se u ovom trenutku, kada Srbija prvi put izlaže kao samostalna država, predstavimo na najbolji mogući način. Da li ste imali bilo kakve nedoumice oko izbora? - Dovoljno dobro poznajem prilike i ono što se događa u zemlji na likovno-vizuelnom planu i ni jednog trenutka nisam oklevao da za našeg predstavnika predložim Mrđana Bajića, čiji rad pratim i cenim već godinama, smatram ga autentičnim autorom koji, ma koliko blizak dešavanjima u svetu, ima itekako blisku vezu sa našim tlom, našom posebnošću i kulturom i čija je prepoznatljivost više nego evidentna. Mrđan Bajić nije sam skulptor, već izuzetno interesantan crtač, tako da će te dve discipline, skulptura i crtež, biti prisutne u našem paviljonu. Treba naznačiti da je Mrđan Bajić bio izabran za našeg predstavnika na istoj manifestaciji 1993. i da mu je zbog sankcija to bilo onemogućeno. Verujem da je ovo pravi trenutak i da ne bi trebalo ni u kom slučaju zaobići jednog autora u punoj stvaralačkoj snazi, što nam je često bio slučaj u prošlosti i smatram da moj izbor Mrđana Bajića ne može da bude izložen nikakvoj kritici, osim zlonamernoj. Post festum je imenovan Savet za naše predstavljanje na Bijenalu. - A što se tiče Saveta koji je imenovan od strane Ministarstva, on će imati ulogu, nadam se bar, praćenja i pozitivnog odvijanja priprema koje nisu male i jednostavne. Znate li koliki je budžet izdvojen za naš nastup? - Načuo sam da se govori o deset miliona dinara. Šta se s tim novcem može realizovati? - To zavisi od Bajićeve zamisli. Pogodna je okolnost što Mrđan Bajić već u štampi ima poprilično veliku monografiju koja će nam svakako dobro doći za nastup u Veneciji. M. Marjanović

21.11.2006.

Između svetlosti i tame

U Kraljevskom muzeju lepih umetnosti u Briselu velika retrospektivna izložba posvećena jedinstvenom i neobičnom delu velikog belgijskog slikara Leona Spiliarta Šezdeset godina posle smrti Leona Spiliarta (Ostende, 1881 - Brisel, 1946), organizovana je izložba koja okuplja više od dve stotine dela, kroz koja posetilac uranja u svet ovog neverovatno plodnog umetnika. Njegovi radovi se odlikuju velikom raznovrsnošću, bilo da je u pitanju stil ili sadržaj. On je preteča apstraktnog geometrijskog izraza, ekspresionizma i nadrealizma, a u isto vreme njegova vizija prostora neodoljivo podseća na japanske gravire. Iako je bio pod uticajem umetničkih tokova skraja XIX veka, njegova dela prevazilaze čisti simbolizam. Posle veoma kratkog školovanja na Likovnoj akademiji, Spiliart bira sopstveni put, sledeći isključivo lični imaginarni svet. Na samom početku, on izlaže crteže rađene tušem, koji predstavljaju duboku psihološku analizu sveta koji ga okružuje. Njegov umetnički izraz se razvija u skladu sa afinitetima tadašnjih umetnika, slikara i pisaca - Emila Verharena, Morisa Meterlinka, Edvarda Munka, Pabla Pikasa, Džejmsa Ensora... Na izložbi se mogu videti mnogobrojne vinjete kojima su ilustrovane knjige njegovih savremenika. Ovi crteži su predstavljeni u jukstapoziciji sa akvarelima i crtežima Knopfa, Odilona, Ropsa i mnogih drugih. Spiliartov najkreativniji period obuhvata godine između 1899. i 1912. Iako je veoma teško izdvojiti s preciznošću periode u Spiliartovom umetničkom razvoju, njegovo delo bi se moglo podeliti na tri faze: Od 1899. do 1904, u kojoj se odvija njegova duhovna i lična evolucija. Na platnima iz tog perioda prepliću se teme iz književnosti, filozofije i društvene stvarnosti; Od 1904. do 1909, na Spiliartovim slikama se uočava veliki broj detalja iz svakodnevnog života, ali isto tako je vidna i konfrontacija sa samim sobom. Priroda je jedna od omiljenih Spiliartovih tema preko koje nam komunicira svoja raspoloženja i razmišljanja. Na prvom mestu je u svakom slučaju Severno more, Ostende i ogromne peščane plaže koje se prostiru u nedogled. Uvek je prisutna igra svetlosti i tame koju Spiliart dovodi do savršenstva. Inspiraciju dobija tokom dugih noćnih šetnji duž obale posmatrajući horizont i dine koje uranjaju u more. Fascinantni su predeli okupani mesečevom svetlošću koja se preliva na mokrom pesku. Isto tako, značajno mesto zauzima život ribara, usamljenost njihovih žena, dece, kupačica, ali i biblijske teme. Noću, Spiliart se predaje intenzivnom razmišljanju, iz kojeg proizilaze vizionarski autoportreti. Oni izazivaju veoma snažan, nelagodan utisak. Njegove oči su deformisane i beživotne, usta su predstavljena kao crna rupa, kosa razbarušena, sto mu daje izgled utvare. Veoma su upečatljiva dela pod nazivom "Vrtoglavica" (fotografija desno) i "Stepenice" (fotografija levo). Ono što proizilazi iz njih su - usamljenost, strepnja i slutnja. Na obe slike, stepenice su predstavljene u crnoj i beloj boji. One se vrtoglavo uspinju ka prostoru koji ukazuje na bezizlaznost. U ovom periodu Spiliart doživljava zrelost kao umetnik. Na njegovim slikama se uočava prefinjeno poigravanje tamnim tonovima; Konačno, od 1912. do 1928, Spiliart se, zbog porodice, seli u Brisel, gde otkriva potpuno novo okruženje. On odlazi u šume van grada i počinje da slika drveće. Jednom je izjavio da za njega nema ništa lepše na Zemlji od velikog i moćnog drveta. I u ovim delima su kontrasti boja veoma jaki, sto u posmatraču izaziva u isto vreme dva kontradiktorna osećanja: spokojstvo i zebnju. U punom procesu lične emancipacije, on se inspiriše francuskom slikarskom školom, otkriva revolucionarne umetničke koncepte futurista i doživljava vrhunac u grafičkom izrazu. Leon Spiliart se tokom svoje celokupne karijere trudio da ukaže na novu i uvek drukčiju viziju sveta koji ga okružuje. On u svojim delima prikazuje realnost koja šokira, uznemiruje, iznenađuje ili oduševljava posmatrača koji nikada ne ostaje ravnodušan. U svakom slučaju, ovaj veliki belgijski umetnik je obeležio evropsko slikarstvo spočetka XX veka i ne prestaje da pleni originalnošću svog dela. M. Aksentijević

13.11.2006.

Salvador Dali - seljak u čijem se tijelu krio kralj

Salvador Dali je najupadljiviji predstavnik avangardnih umjetnika XX. stoljeća koji su ulagali gotovo podjednaku energiju u stvaranje fame o vlastitom ekscentričnom životu kao i kreaciji podjednako šokantnih umjetničkih ostvarenja. S obzirom na to da je bio najmarljiviji vlastiti biograf, praktički je nemoguće odvojiti svjesno proizvedenu fikciju od nepobitnih fakata, no i mit i stvarnost su gotovo podjednako šaroliki i intrigantni. Dali je rođen 11. 5. 1904. u Figerausu, a njegovo katalonsko podrijetlo imalo je dalekosežne posljedice na njegov svjetonazor kao i prerana smrt majke 1921. što je uvjetovalo da se opetovano sukobljava s rigidnim očevim moralnim kodeksom. Dalijev otac, po profesiji javni bilježnik, nevoljko je prihvatio sinovljevo umjetničko opredjeljenje, a njihov odnos posebice je postao zategnut nakon što je Dali oženio bivšu ženu Paula Eluarda. Već tijekom studija u Madridu, Dali je iskazivao strastvenu samosvojnost, a javno iskazani prezir prema profesoru kojeg je smatrao osrednjim, čak ga je kraće vrijeme 1923. g. doveo u zatvor. S druge strane, Dali je takvim radikalnim istupima stekao poštovanje dvojice budućih katalonskih velikana, pjesnika Federica Garcije Lorce i filmaša Luisa Bunuela, s kojima se često družio. Prema teško provjerljivim Dalijevim navodima, Lorca ga je pokušavao obljubiti, no on je to, navodno, s gnušanjem odbio tako da je, po još teže provjerljivim iskazima, kao djevac dočekao fatalni susret 1929. s Eluardovom ženom ruskog podrijetla Helenom Devulinom Diakonoff, poznatijom kao Gala, koja će postati njegova trajna životna družica. Autor Taschenove monografije Gilles Néret tumači već spomenute Dalijeve nesuglasice s njegovim profesorima, njegovom katalonskim ukusom po kojem je umijeće slikanja važnije od dosljednosti trenutačno aktualnim “izmima”. “Ja sam bio i ostat ću katalonski seljak, prostodušan i lukav, u čijem se tijelu krije kralj”, s karakterističnom skromnošću ustvrdio je Dali. “Drskost mi nikako nije dopuštala da iz misli izbacim neugodnu sliku u stilu razglednice koja prikazuje golu ženu iz visokog društva, pretrpanu draguljima s raskošnim šeširom na glavi, kako se ispružila pored mojih prljavih nogu. Tu sam scenu priželjkivao svim srcem.” Radikalno oličavanje ovako vulgarne imaginacije, primjerice lik s gaćicama s jasno vidljivim razmazanim izmetom na slici, “Pogrebna igra” (1929.), neizostavno je spojilo Dalija s nadrealističkim krugom, posebice nakon što je s Bunuelom snimio danas već antologijski film “Andaluzijski pas” (1929.) koji se općenito smatra jednim od stožernih ostvarenja cjelokupnog nadrealističkog pokreta. Dali se je 1926. susreo s Picassom, a njegova slikarska ostvarenja iz tih godina poput “Venera i amoreti” (1925.) neskriveno iskazuju nadahnuće klasicističkim razdobljem starijeg majstora uz fetišizaciju ženske stražnjice što će ostati trajnom odlikom Dalijeva osebujnog stvaralaštva. Vrijedi zabilježiti i riječi koje su, navodno, izmijenili Dali i Picasso prilikom prvog susreta: “K vama sam došao prije nego u Louvre”, tim je riječima iskazao Dali svoje poštovanje umjetniku, dok mu je Picasso lakonski odgovorio: “Postupio si potpuno ispravno!”. Nakon što ga je primio André Breton i nakon njegova formalnog ulaska u nadrealistički krug, Dali s već uobičajenom skromnošću počinje izjavljivati: “Nadrealizam, to sam ja” i pisati rasprave o tzv. paranoično-kritičkoj metodi. “Sva moja ambicija na području slikarskog izričaja sadržana je u želji da predodžbe iracionalne stvarnosti opredmetim savršenom preciznošću... predodžbe koje privremeno nisu objašnjive niti se daju reducirati logikom intuicije ili razuma”, pojašnjava Dali svoje umjetničke postupke, ”paranoično-kritičko djelovanje - spontana metoda iracionalne spoznaje utemeljena na interpretativno-kritičkom udruživanju predodžbi nastalih u mahnitom zanosu”. Ovaj manifest radikalnog šoka može zazvučati kao verbalistički kalambur, no Dali je bio u stanju oslikati slikarske invencije koje su u potpunosti opravdavale ovako rječite hiperbole. Bez obzira na neskrivene ambicije zabavljača, u slikama poput “Mekane konstrukcije s kuhanim grahom: predosjećaj Građanskog rata” ( 1936.) uspijevao se približiti političkom angažmanu Picassove “Guernice” ostavši vjeran svojoj, kako će i sam priznati, wagnerijanskoj melodramatičnosti. Nakon Dalijeva trijumfa u SAD-u koji je uključivao oblikovanje naslovne stranice Timesa 1936. g., kao i godinu dana kasnije pisanje filmskog scenarija za braću Marx, ljubav između ekscentričnog katalonca i nadrealističkog vođe definitivno je pukla. S današnjeg vremenskog odmaka mogli bi procijeniti da je tom poprilično žestokom raskidu bitno pridonijela i drastična razlika u intelektualnom kodu: Breton je bio elitistički literat, a Dali multimedijalna superzvijezda koja se nije libila svoje slikarske invencije koristiti i za dizajn upotrebnih predmeta. Primjerice, sofu u obliku usana filmske glumice Mae West iz poznate slike “Lice Mae West koje se može iskoristiti kao nadrealistički stan” (1934./35.) uz pomoć Else Schiaparelli pretvorio je 1937. u napadno ružičasti dio pokućstva, a 1983. kreirao je i parfem Dali. S druge strane, sudjeluje i u “ozbiljnim” kulturnim spektaklima kao što je predstava Oscara Wildea “Salome”, u režiji Petera Brooka ( 1949.) i “Balet o Gali” (1961.), po vlastitom libretu i koreografiji i scenografiji Mauricea Béjarta. Ovakvo preplitanje “visokih” i “niskih” medija legitimira Dalija kao prethodnika postmodernističkog dokinuća razlika između tzv. “čiste” i “primijenjene” umjetnosti odnosno između elitnog i masovnog ukusa. Moguće i zavidni Breton skovao je, mora se priznati, duhoviti anagram “Avida Dollars”, no uvjeren sam da je ime najuspješnijeg popularizatora Dalija danas daleko poznatije od onog teorijskog utemeljitelja Bretona. Nakon Galine smrti 1982. ionako ekscentrični Dali postao je još nepredvidljiviji uslijed sve izraženijeg nagnuća misticizmu. ”Dvije najrazornije stvari koje se mogu dogoditi jednom bivšem nadrealistu su, prvo da postane mistik, drugo da ne izgubi nadarenost za crtanje”, podjednako skromno i u poodmakloj životnoj dobi tvrdi Dali. “Ja sam bio blagoslovljen istodobno jednom i drugom vrstom (kreativne) snage. Katalonija je iznjedrila tri velika genija: Raymonda de Sebondea, autora “Prirodne teologije” (“Théologie naturrelle”), Gaudija, tvorca “Mediteranske gotike” i Salvadora Dalija, pronalazača novog paranoično-kritičkog misticizma te, kao što nam njegovo krsno ime govori, “spasitelja modernog slikarstva”. Dali je 1984. teško opečen nakon požara u njegovoj sobi u dvorcu Pubolu. Seli se u Torre Galatea gdje živi do smrti 23. 1. 1989. Oporučno ostavlja svoje nemalo bogatstvo (procijenjeno na 130 milijuna dolara) španjolskoj državi, a svoja djela poklanja Museo Teatru u rodnom Figuerasu (54 umjetnine), a preostala 230 djela iz vlastitog vlasništva namjenjuje izlaganju u Kataloniji. Žučljive rasprave o njegovom liku i djelu traju i nakon njegovog fizičkog iščeznuća, no nitko ne dovodi u pitanje prosudbu da je riječ o jednoj od najmarkatnijih umjetničkih osobnosti XX. stoljeća. Darko Glavan

13.11.2006.

Prvi mucenik avangarde

Životopis Vincenta van Gogha (1853.- 1890.) gotovo je postao sinonim za umjetnički martirij: poistovjećivanje života i umjetnosti u kojem osobne tegobe postaju predložak za, kod njegovih suvremenika neprepoznate, umjetničke trijumfe. Moglo bi se čak ustvrditi da su Vincentove životne nesreće počele i prije njegova rođenja, jer je prva trudnoća njegove majke Anne Corneille, rođene Carbentus (1819.-1907.), udane za protestantskog svećenika Theodorusa van Gogha (1822.- 1885.), završila mrtvorođenčetom, koje je također dobilo ime Vincent Willem van Gogh. Vincent se rodio godinu dana nakon toga nemilog događaja u župskom dvoru seoceta Groot-Zundert (sjeverni Brabant) kao prvo od šestero djece, od kojih će posebno važan za daljnji tijek njegova života biti četiri godine mlađi brat Theodorus, poznatiji kao Theo. Život Vincenta van Gogha - tvrdi Ingo F. Walther u uvodu “Taschenove monografije” - bio je pravi neuspjeh. Bio je gubitnik na svim područjima koja su u njegovo vrijeme i u svijetu u kojem je živio bila važna: bio je nesposoban osnovati svoju obitelj, nesposoban skrbiti se za vlastiti život, pa čak i nesposoban za održavanje kontakata s ljudima. Ali kao slikar pronašao je sredstvo koje mu je omogućilo da kaosu stvarnosti suprotstavi svoj poredak. Njegova umjetnost bila je skup pravila u svijetu te protiv svijeta u kojem se on, kako se činilo, nije snalazio... Nije htio potisnuti stvarnost, nije htio ni patiti odričući se stvarnosti, htio je da ona postane razumljiva i dostupna. Uz pomoć umjetnosti svijet koji mu se činio neprijateljskim trebao je postati i njegov svijet. Iako se zasigurno nikada neće otresti predodžbe mahnita autodidakta, Van Gogh je posjedovao solidno obrazovanje: nakon završene osnovne škole, od 1864. u internatu uči francuski, engleski i njemački te vježba crtanje, a 1877., prije upisa studija teologije, uzima poduke iz grčkog, latinskog i matematike. Puno čita, posjećuje muzeje i crta, no nakon godinu dana napušta studij. Vjerojatno je njegov najveći poslovni promašaj bila nemogućnost da se uklopi u uglednu trgovinu umjetnina Goupil&Co u kojoj će njegov mlađi brat Theo ostvariti uspješnu karijeru i financirati bratovu umjetničku produkciju. Vincent je radio u filijalama u Den Haagu, Parizu i Londonu, što mu je omogućilo da stekne, putem reprodukcija i umjetničkih časopisa, vrlo dobar uvid u suvremene likovne pravce. Kao što smo mogli saznati na nedavnoj izložbi u Klovićevim dvorima, pripadnik Haške škole Antoine Mauve bio je Van Goghov sestrić kod kojeg je dvije godine učio slikarstvo (1881./’82.), a kraće vrijeme bio je upisan i na Umjetničku akademiju u Bruxellesu (1880.) Bez obzira na ova iskustva, koja će se višestruko oploditi u Van Goghovu slikarstvu, s praktičke i pragmatske strane on je bio u potpunosti izgubljen u vremenu i prostoru. U tom smislu valja razumjeti njegovu odluku da se posveti laičkom propovjedništvu u Borinageu, belgijskom rudarskom području na granici s Francuskom. No Vincentovi plemeniti porivi bili su u apsolutnom raskoraku sa sposobnošću da si osigura svjetovnu egzistenciju. Njegovu doživotnu sklonost nepredvidivim ekstremima potvrđivale su i kratkoročne neuspješne ljubavne veze, nerijetko i s prostitutkama. Upravo u takvu okružju nastaju i njegova prva važna slikarska ostvarenja poput glasovitih “Seljaka koji jedu krumpir” (1885.), koja slijede Milletovu težnju u oličavanju napora, truda i dostojanstva života osnovanog na radu. “Jako sam se, naime, trudio” - piše Vincent svom bratu Theu - “da gledatelja navedem do pomisli kako ti ljudi koji pod lampom jedu krumpir s rukama kojima ga vade iz zdjele također i otkopavaju zemlju. Slika, dakle, govori o radu njihovih ruku i o tome da su oni na pošteni način zaslužili svoje jelo ... A oni koji bi seljake radije vidjeli u nekom slatkastom ozračju, neka i dalje ustraju na tome”. Taj posljednji Van Goghov iskaz nije teško prepoznati kao odbacivanje postulata Haške škole i njegova učitelja Mauvea. Van Gogh 1885. kraće vrijeme boravi u Antwerpenu, no 1886. odlazi u Pariz gdje stječe ključna poznanstva i spoznaje koje će mu omogućiti da se preobrazi u jednog od najpoticajnijih slikara zadnje četvrtine XIX. stoljeća. Zahvaljujući bratovoj pomoći, pristupa slikarskoj školi Fernanda Cormona koju pohađaju Henri de Toulouse-Lautrec i Emile Bernard te se upoznaje s pariškom (post)impresionističkom scenom, uključujući i sudbonosno prijateljstvo s Paulom Gauginom. Kao neizlječivi idealist, Van Gogh u toj boemskoj sredini, u okviru, kako ih je on sam nazvao, “slikara malog Boulevarda”, počinje snivati svoj nikad ostvareni san o “umjetničkoj komuni” kojom bi napokon ostvario socijalizaciju i izborio kakav-takav društveni položaj. Iako prihvaća brojna impresionistička slikarska načela, Van Gogh programatski ističe kako “radije slika oči ljudi nego katedrale”, što se može smatrati odbacivanjem impresionističkog scijentizma i svjesnom anticipacijom ekspresionističkih načela. U portretima bilježi svoje ljubavne (“Žena koja sjedi u Café de Tambourin”, 1887., s prikazom njegove partnerice Agostine Segatori, bivšega Corotova i Degasova modela) i poslovne (“Portret trgovca bojama Pére Tanguya”,1887./’88.) kontakte, koje će, u tom razdoblju podjednako neshvaćeni, Paul Cézanne olako proglasiti “djelom luđaka”. Želeći potaknuti svoje sve izrazitije kolorističko nagnuće, Van Gogh odlazi u Arles u Provansi. “Sada kad sam vidio more ...” - zapisao je Van Gogh - “... osjećam koliko je važno biti na jugu i osjetiti da se boja može iskoristiti do krajnjih granica - nije više toliko daleko do Afrike”. Umjesto priželjkivanog zajedništva, dvomjesečni Gauguinov boravak u Arlesu ubrzava Van Goghove psihičke tegobe koje će dokrajčiti njegovo fizičko postojanje. Prema Gauguinovim navodima, 23. prosinca 1888. Van Gogh ga napada britvom, a zatim sebi u trenutku pomračenja uma odsijeca uho i daje ga prostitutki. Gauguin zatim napušta Arles i izvještava Thea o bratovim nedaćama. Stanovnici Arlesa sastavljaju peticiju s nakanom da Van Gogha smjeste u ludnicu, na što on dobrovoljno pristaje u svibnju 1889. i odlazi u sanatorij Saint-Rémy. Izolacija i ustaljeni dnevni ritam te mogućnost slikanja uz pratnju bolničara Pouleta isprva imaju blagotvoran utjecaj na slikara izmučenog epilepsijom, paranojom i shizofrenijom, no u srpnju iste godine slikajući na otvorenom doživljava težak napadaj. Početak sljedeće godine donosi Van Goghu niz, pokazat će se, zakašnjelih priznanja: kritičar “Mercure de France” hvali njegovo sudjelovanje na izložbi belgijske udruge Les XX, sestra pjesnika Bocha otkupljuje u Bruxellesu “Crveni vinograd” za 400 franaka, a brat Theo sinu daje ime Vincent Villem. Vincent nakon prebrođene još jedne krize posjećuje Thea u Parizu, koji ga nakon toga smješta u Auvers pod paskom dr. Gaucheta, ljubitelja umjetnosti, koji će Van Goghu pozirati za nekoliko vrlo uspjelih portreta. Doznavši kako je Theo zapao u teškoće, Vincent postaje krajnje zabrinut i u napadu depresije puca si u prsa 27. srpnja 1890., a dva dana nakon toga preminuo je na bratovim rukama. Na žalost, Theo umire 25. siječnja 1891. u Utrechtu, a 1914. njegov su zemni ostaci ekshumirani i položeni pored bratovih u Auversu. Njihova prepiska danas ima status vrhunskog dokumenta povijesti umjetnosti, a amsterdamski muzej Vincenta van Gogha jedan je od najposjećenijih svjetskih muzeja i uz Rijksmuseum okosnica nizozemske ponude kulturnog turizma.

13.11.2006.

Francisco Goya

Francisco Goya postao je svojevrsni španjolski narodni junak i ponos Španjolaca ne kao slikar kraljeva i dvorske svite, nego prije svega kao najpotresniji kroničar ratnih strahota koje su opustošile Španjolsku u sukobu s Napoleonom Bonaparteom Iako će većinu svog radnog vijeka provesti u statusu dvorskog slikara, Francisco Goya rođen je 1746. u zabačenom aragonskom selu Fuendetodos (što na španjolskom znači izvor za sve), od kojega je prvi veći grad, Saragosa, bio udaljen dva dana jahanja na mazgi. Otac mu je bio obrtnik pozlatar koji se u trenucima krize prihvaćao i poljoprivrede, no omogućio mu je osnovno školovanje u Saragosi i naukovanje kod slikara Joséa Luzána. U Madrid se prvi put otputio sa sedamnaest godina, a daljnje poduke o slikarstvu dobio je od Francisca Bayeua čijom se sestrom Josefu poslije oženio iz neskriveno karijerističkih razloga. Na studijsko putovanje u Italiju krenuo je 1770. - pouzdano je utvrđeno da je boravio u Rimu i Napulju, a vjerojatno i u Milanu. Autor izvrsnog televizijskog filma o Goyi, koji je bio prikazan i na našoj nacionalnoj televiziji, Robert Hughes smatra da je mladi slikar, osim neizostavnih Michelangela, Raphaela i Caraccija, razgledavao i Piranesijev ciklus zatvora jer u kasnijim Goyinim ostvarenjima nije teško prepoznati odjeke prikaza mračnih konfinacija. Titula dvorskog slikara Goya je relativno brzo ishodovao svoju društvenu promociju izborivši narudžbu za nacrte tapiserija za San Lorenzo del Escorial de Prado 1774., dvije palače izvan Madrida u kojima je kraljevska obitelj provodila nekoliko jesenskih i zimskih mjeseci. Ova narudžba nije bila ni osobito prestižna ni osobito dobro plaćena, no omogućila je Goyi prvi izravni kontakt sa svojim okrunjenim naručiteljima pet godina poslije, što će mu 1786. olakšati dobivanje statusa kraljeva slikara, 1789. titulu dvorskog slikara, a nakon deset godina i doista prestižnu titulu prvog dvorskog slikara. Osim ugleda, svaka od ovih promocija podrazumijevala je i osjetno povećanja prihoda od početnih 15.000 do 50.000 reala godišnje, a zasigurno je privlačila i drugu otmjenu klijentelu. Buduća španjolska kraljica Maria Luisa, podrijetlom Talijanka, za teme tapiserija nametala je prizore razbibrige iz svakodnevnog života španjolskih pučana i seljaka, odnosno motive narodnih običaja koje je Goya rješavao u dekorativnom stilu, bliskom tada iznimno cijenjenom Tiepolu. No, treba napomenuti da je već tada odabrao jedan prizor borbe s bikovima, što će postati jedan od njegovih omiljenih motiva tijekom budućeg stvaralaštva. Prednosti i mane kraljevskih narudžbi Iako nacrti za tapiserije, a zatim i brojni portreti članova kraljevske obitelji možda i nisu predstavljali kreativni izazov umjetniku koji je prije svega želio učvrstiti društvenu poziciju, uključujući i vodeći položaj na Akademiji kojom je dugo upravljao njegov učitelj i šurjak Bayeau, narudžba gravira po Velasquezovim predlošcima zasigurno je imala sudbonosan utjecaj na Goyin umjetnički i osobni život. Upravo se Velasquezov primjer uvrštavanja vlastita lika u istom mjerilu s članovima kraljevske obitelji može prepoznati kao izravni poticaj za usporedivo Goyino rješenje grupnog portreta Karla IV. s obitelji 1800./01., na kojem figura slikara nije kao dotad skrivena u poluprofilu iza štafelaja, nego je neposredno sučeljena s budućim gledateljima. Najčešće spominjano Goyino iskustvo s moćnicima predstavlja njegov, po nekim izvorima i intiman, odnos s jednom od najmoćnijih žena Španjolske, vojvotkinjom od Albe. Fatalna bolest i gluhoća Uzlazna linija Goyine karijere i života drastično je prekinuta 1793., gotovo fatalnom bolešću nakon koje je ostao potpuno gluh i s još većim problemima u komunikaciji sa svojim suvremenicima nego do tada. Po prirodi škrt i naprasite naravi, Goya se teško uklapao u mondene frivolnosti, no gluhoća ga je još više udaljila od društvenih rituala i potaknula ga je na atelijersko stvaralaštvo Na portretu “Vojvotkinje od Albe u crnom” (1797.) dominatan lik zapovjednički ukazuje na natpis u pijesku “samo Goya”, a na drugom portretu ona nosi dva prstena - jedan s natpisom “Alba”, a drugi s natpisom “Goya”. Neki ljubitelji melodramatskih senzacija čak su tvrdili da je vojvotkinja pozirala i za poznatu “Golu Maju” (1797. ‡ 1800.), što se danas smatra netočnim. No, isto tako povijesna je istina da je tada već poznati, ali gluhi slikar proveo više mjeseci s vojvotkinjom od Albe na njezinoj andaluzijskoj ladanjskoj rezidenciji Sanlúcar, neposredno nakon što je 1796. ostala mlada udovica. Uzlazna linija Goyine karijere i života drastično je prekinuta 1793., gotovo fatalnom bolešću nakon koje je ostao potpuno gluh i s još većim problemima u komunikaciji sa svojim suvremenicima nego do tada. Oskudnog obrazovanja, po prirodi škrt i naprasite naravi, Goya se teško uklapao u mondene frivolnosti, no gluhoća ga je još više udaljila od društvenih rituala u koje se nikada nije u potpunosti uklopio i potaknula ga je na ateljersko stvaralaštvo, mimo sve redovitijih i bolje plaćenijih narudžbi. Brojni proučavatelji Goyina stvaralaštva, primjerice Jean François Chabrun i već spomenuti Robert Hughes, smatraju da je nedostatak sluha omogućio Goyi da se u svom stvaralaštvu izdigne od lako razumljive težnje aragonskog seljaka da postane prihvaćen u krugovima moćnika i postane apsolutno samosvojan majstor. U tom je smislu najznakovitiji ciklus 80 gravira Los Caprichos objavljen 1799., u kojemu je ne samo vidljiv Goyin dug Rembrandtu i njegovim maestralnim chiaroscuro učincima, nego i bliskost Hogarthovoj društvenoj kritici, ali izražena kroz samotnjačke noćne more i vizije. Ono što mu je otežavalo svakodnevni život, Goya je postupno pretvarao u trajni izvor nadahnuća, što je ponajviše došlo do izražaja kad se sa sedamdesettri godine povukao u “Quinta del Sordo” (seosku kuću gluhog čovjeka), cijelu je oslikavši tzv. crnim slikama koje oniričnošću nagovještavaju nadrealistički diktat podsvijesti. Ovakve odluke legitimiraju Goyu kao izravnog preteču modernizma, odnosno razdoblja u kojemu likovni umjetnici odbacuju društveno nametnutu ulogu zanatlije i, bez obzira na materijalne posljedice, iskazuju osobna estetska nagnuća. Goya je postao španjolski narodni junak i ponos ne kao slikar kraljeva, nego prije svega kao najpotresniji kroničar ratnih strahota koje su opustošile Španjolsku u sukobu s Napoleonom Bonaparteom. Kao i dosad, nakon što je Napoleon nametnuo svog brata Josepha za španjolskog vladara, Goya je izradio i njegov portret ne bi li zadržao status dvorskog slikara. Međutim, nakon Napoleonova poraza, na sudu je tvrdio da je portret izradio prema donesenoj graviri, a ne u neposrednom kontaktu s modelom. Isto tako, Goya nije propustio portretirati vojvodu od Welingtona kad je on osvojio Madrid, otjeravši Napoleonova brata. Tijekom rata Goya je mogao nesmetano putovati zaraćenom Španjolskom jer su ga francuski vojnici propuštali kao Bonaparteova dvorskog slikara, a španjolski su gerilci uvažavali njegov status dvorskog slikara španjolske kraljevske loze Burbona. To njegovo sjedenje na dvije stolice pri kraju života stajalo ga je izgona u Bordeaux gdje je i umro 1828., no to je vjerojatno i razlog što su njegove dvije najpoznatije slike španjolskog otpora Bonaparteovoj vlasti - “2. svibnja 1808.” i “3. svibnja 1808.” naslikane šest godina poslije početka pobune i krvave francuske odmazde. Kad su španjolski osloboditelji ujahali u Madrid, škrti je Goya pohrlio donijeti tek naslikani portret novog španjolskoga kralja Ferdinanda VII., iako on još nije skupio hrabrost da se osobno vrati u prijestolnicu pa je izvjesno vrijeme tek Goyin portret bio jedina naznake njegove vlasti u Madridu. Smrt u izbjeglištvu Neovisno o Goyinoj ulozi u španjolsko-francuskom sukobu ciklus “Strahote rata” nastao tih godina, ali kao cjelina predstavljen tek tridesetak godina nakon slikareve smrti, bio je jedan od njegovih najvećih umjetničkih domašaja jer je prikazivanjem narodne tragedije i stradanja izmijenio dotadašnji način prikazivanja ratnih sukoba u kojem su se veličanjem pobjedničkih vojskovođa u drugi plan potiskivale masovne klaonice i brojne civilne žrtve. Pišući o tom iznimno dojmljivom ciklusu, Andre Malraux zaključio je da su Goya i njegovi liberalni istomišljenici, sučeljavajući se s Bonaparteovim nesmiljenim načinom provođenja “revolucionarnih reformi”, morali imati vrlo sličan osjećaj kao i komunisti u zemljama koje su okupirali Rusi. Goya je umro u samoodabranom izbjeglištvu, još s titulom prvog slikara španjolskog dvora, no u idućim je stoljećima zadobio više nego zasluženo priznanje kao rodoljub i humanist te kao najveći i nainovativniji slikar XVIII. stoljeća. Francisko Goja

03.11.2006.

Renesansni superheroj

Gigantska statua Davida, pobjednika nad mnogostruko većim, ali neprikazanim Golijatom, predstavlja prekretnicu ne samo u karijeri Michelangela Buonarrotija (1475. - 1564.), nego je i jedno od ključnih ostvarenja zrele renesanse. Izvorno narudžba firentinskih vlasti iz 1501. zamišljena je kao ukras na portalu katedrale, no nakon njezina završetka u rujnu 1504., komisija sastavljena od vodećih umjetnika poput arhitekta Sangalla i slikara Botticellija, odlučila se za današnji položaj kopije postavljene ispred ulaza u Pallazo Vecchio na Piazzi della Signoria, iako je Leonardo da Vinci zagovarao drukčiji smještaj. H. P. Janson u svojoj čuvenoj povijesti umjetnosti tvrdi kako za razliku od prethodnih Michelangelovih skulptura u antičkom stilu, mlađahni se majstor "kipom Davida nadmeće s antikom na jednakoj razini te njezin autoritet zamjenjuje svojim vlastitim", a prema tumačenju istog autora, u njoj je helenistički prikaz "agonije duše" zamijenjen osebujnom inačicom "pokreta u mirovanju" izvedenog iz antičkog kontraposta. Ova skulptura deset centimetara viša od četiri metra iskazuje još neke odlike ključnih Michelangelovih skulptorskih ostvarenja poput izostavljanja nebitnog - primjerice poraženog Golijata - "oličavanjem čistog orisa ideje" (Gilui Carlo Argan). Prkosni lik mladića pobjednika simbolizira ideale i moć firentinske republike, ali se savršeno uklapa u Michelangelovu osobnu gigantomahiju koju je znameniti talijanski povjesničar umjetnosti Arnoldo Venturi opisao na sljedeći način: "Volumeni koje je on isklesao su kolosalni, hiperbolički, no još uvijek ne dosižu san o kipu-tornju, kipu-planini". Venturi s pravom ovo rano Michelangelovo djelo procjenjuje kao ostvarenje "herojskog vizionara koji ne može ograničiti san o veličini i energiji". Iz rakursa suvremenosti mogli bismo ustvrditi kako je herojska mišićavost mladićeva lika postala često korišteni prototip muskulature brojnih stripovskih superheroja, a Davidov lik nerijetko se koristi u brojnim reklamnim kampanjama proizvoda koji baš i nemaju izravnih veza s klasičnom umjetnošću. Darko Glavan

26.10.2006.

Trileri iz zivota Michelangela

Podaci o (ne)izvršenim narudžbama Michelangela Buonarottija, isto kao i njegovi bjegovi i povratci u Firenzu, nerijetko poprimaju značaj suvremenog trilera.

Svoj odnos s papom Julijem II. iz urbinske dinastije Della Rovere sam umjetnik će prozvati “tragedijom grobnice”, a ona je otpočela 1905. kad su nakon inicijalnog dogovora u ožujku već idućeg mjeseca prihvaćeni majstorovi nacrti za papinu grobnicu. Veći dio te iste godine Michelangelo je proveo u Carrari tražeći odgovorajuće mramorne blokove, no u siječnju 1906. Julije II. odbija primiti umjetnika i potvrditi narudžbu za grobnicu.

Kontakt se poslije ipak uspostavlja i Michelangelo 1908. izljeva u bronci papin lik i preuzima obvezu oslikavanja pobožnih zidova Siktinske kapele, što je dovršeno 1912. Godinu dana poslije Julije II. umire i počinju višedesetljetne prepirke s njegovim moćnim nasljednicima koji u više navrata koriste papinski autoritet ne bi li prisilili Michelangela na poštivanje preuzete obveze.

Nakon niza pritisaka, 1942. dolazi do obostrano prihvatljivog kompromisa prema kojem Michelangelo preuzima isporuku jednog kipa, dok je izvedba ostatka grobnice povjerena Raffaelu da Montelupo. Još je tegobnija povijest i epilog oslikavanja čuvenog Posljednjeg suda na krovištu Sikstinske kapele, čiju narudžbu Michelangelo preuzima  1536., a dovršava pet godina poslije.

Koncil u Trentu 21. siječnja 1564. donosi odluku o prekrivanju nagih tijela protagonista Posljednjeg suda, a moralizatorski zahvati trenutno započinju, isto kao i fatalna bolest koja će 18. veljače ugasiti Michelangelov život. Michelangelova životna stvarnost doista je bila sazdana od oscilacija sreće i nesreće, što je ostalo zabilježeno u njegovim umjetničkim dostignucima. 


Darko Glavan

Noviji postovi | Stariji postovi

slikarstvo
<< 06/2011 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
77351

Powered by Blogger.ba