slikarstvo

Dobrodošli na moj blog...

05.06.2007.

Eduard Munch

slikar okružen anđelima bolesti, ludila i smrti Edvard Munch spada u rijetke velikane slikarstva kraja XIX. i početka XX. stoljeća koji su samostalno izdigli svoju, dotad gotovo perifernu, nacionalnu likovnu scenu na razinu prethodnice jednog od ključnih stilskih obrazaca prvih desetljeća prošlog stoljeća: ekspresionizma. Prije Muncha norveški je doprinos modernoj umjetnosti bio gotovo beznačajan, a vrlo je simptomatično da je i Munch u vlastitoj sredini bio prihvaćen tek nakon uzastopnih priznanja u vodećim kulturnim centrima, poput Berlina, Pariza i Münchena. No s druge strane, nakon početnih otpora, norveška je kulturna javnost stekla svijest o jedinstvenosti njegova stvaralaštva, tako da je Munchov muzej u Oslu prerastao u jednu od ključnih nacionalnih umjetničkih institucija. Edvard Munch rodio se 12. prosinca 1863. kao drugo od petero djece liječnika Christiana i njegove supruge Laure Cathrine. Edvard je došao na svijet na farmi Engelhaugen u mjestašcu Lřten, a njegova se obitelj mogla podičiti nizom predaka visokog intelektualnog pedigrea. Jacob Munch bio je poznati slikar, Johan Storm Munch zaređen je za biskupa, Andreas Munch bio je cijenjeni pjesnik, ali najslavniji je bio Edvardov ujak, povjesničar Peter Andreas Munch. Zla je kob vrlo brzo pogodila obitelj, tako da je Edvardova majka preminula kada je budući slikar imao tek pet godina, a još će se dublje u njegovu imaginaciju urezati smrt starije sestre Johanne Sophie 1877., što će potaknuti nastanak nekih od njegovih najpoznatijih slika i grafika, poput ‘Bolesnog djeteta’ (1885.-86.). I sam je Edvard često pobolijevao od groznica, reumatizma i nesanice, što ga je, prema navodu obiteljskog liječnika K. E. Schreinera, navelo na proročku izjavu: “Bolest, ludilo i smrt bili su anđeli koji su se okupili oko moje kolijevke, a nakon toga slijedili su me čitavog života”. Brigu o boležljivom djetetu preuzela je majčina sestra Karen, koja je i sama slikala krajolike, ali oprezni je otac inzistirao da Edvard 1889. upiše studij tehnike koji međutim nije uspio redovito pohađati zbog učestalih zdravstvenih problema. U međuvremenu je došla do izražaja Edvardova likovna nadarenost, tako da je otac 1881. konačno dao pristanak na sinovljev prelaz na studij slikarstva u Kristianiji, današnjem Oslu, koji je tada imao samo 77.000 stanovnika. Munchovi su učitelji bili naklonjeniji tradiciji negoli pariškim impresionističkim idejama, no Munch je ipak u svojim formativnim godinama imao prilike putovati i preuzimati poticaje iz tadašnjih vodećih umjetničkih centara. Prvi je puta izlagao 1883., a njegove su rane slike nastajale na otvorenom, iako je iskazivao nagnuće zagasitom koloritu. Boravak u Parizu 1891. rezultirao je kratkotrajnim preuzimanjem stilskih odlika Moneta i Pissaroa, o čemu svjedoči impresionistički prikaz pariške Rue Lafayette naslikan iste te godine. No, za nastanak njegova osobna slikarskog pristupa mnogo će značajniji biti dnevnički zapis iz 1889. u kojem tvrdi kako “više ne treba slikati interijere, ljude koji čitaju ili žene koje pletu. Oni moraju biti živući ljudi, koji dišu, osjećaju, tuguju i ljube”. Munch je u glasovitoj kompoziciji ‘Krik’ (1893.-94.) zorno iskazao potpuno samosvojni spoj simbolizma i ekspresionizma u kojemu je ugođaj osnovno izražajno sredstvo. Boje i valovite linije srodne secesijskoj biomorfnosti postaju prenosnici psihičkog stanja koje je slikar opisao na sljedeći način: “osjetio sam krik koji prodire kroz prirodu; imao sam osjećaj da čujem taj krik”. Iako će za mnoge ‘Krik’ ostati istoznačnica za Muncha, gotovo kao i ‘Mona Lisa’ za Leonarda, u svojoj daljnjoj karijeri umjetnik se upustio i u niz monumentalnih projekata, a kao i njegovi veliki prethodnici Rembandt i Goya, brojnim je grafičkim ostvarenjima pokušavao ne samo popularizirati nego i varirati svoje slikarske invencije. Između 1892. i 1909. Munch je održao čak 106 izložbi u Skandinaviji, Njemačkoj, Francuskoj, Belgiji, Austriji, Italiji, Rusiji, Češkoj i Slovačkoj, dvije u SAD-u (New York i Chicago), no samo je u Berlinu izlagao čak šesnaest puta. Kraj tog iznimno plodnog i izlagački frenetičnog razdoblja obilježen je hospitalizacijom zbog alkoholizma i živčanog rastrojstva. Nakon oporavka u idiličnom ambijentu imanja Ekely, Munch je nastavio stvarati s nesmanjenom učestalošću slike i grafike ponešto smirenijeg ugođaja, ali i nadalje visoke likovne vrijednosti. Konačno je uspio slomiti uskogrudni ukus lokalne sredine i osigurati narudžbu za monumentalni niz slika za Sveučilište u Oslu. Zadovoljstvo što je konačno priznat i u svojoj domovini navelo ga je i na velikodušnu ostavštinu, koja je omogućila utemeljenje Munchovog muzeja u Oslu nakon njegove smrti 23. siječnja 1944. Danas taj Muzej predstavlja jedinstvenu turističku atrakciju, posebice nakon spektakularne krađe i povratka njegovih najpoznatijih remek-djela, uključujući i ‘Krik’.

05.06.2007.

Piet Mondrian

bio je utemeljitelj čistog slikarstva ako njegovim slikama dominiraju okomite linije i čiste boje, mnogo je toga u životu i stvaralaštvu Pieta Mondriana ostalo - dobrim dijelom i njegovom zaslugom - teško odgonetljiva enigma. Odgojen u rigidnom protestantskom duhu, većinu života proveo je u askezi i izolaciji, no u trenutku smrti dovršavao je svoju možda i najradosniju sliku “Victory Boogie Woogie” (1943. - 1944.). Interpretacije će se, moguće, i mijenjati, ali teško je povjerovati da će ikada doći u pitanje opće prihvaćeno stručno mišljenje da je Piet Mondrian jedan od ključnih slikara XX. stoljeća. Pieter Cornelis Mondriaan rodio se 1872. u nizozemskom gradiću Amersfoort, gdje je njegov otac Pieter Cornelis Mondriaan bio učitelj. Mondriaan stariji bio je u tolikoj mjeri religiozni fanatik da je zanemarivao materijalni aspekt egzistencije, što je obitelj dovelo gotovo do siromaštva. U poodmaklim godinama, u mladosti je Piet s ocem preslikavao pobožne motive, uključujući i martirije svetaca. Otac je Mondrianu 1892. omogućio da pohađa Akademiju likovnih umjetnosti u Amsterdamu, najvjerojatnije zahvaljujući ispomoći bogatijih vjernika. Budući inovator slikarstva XX. stoljeća, neposredno nakon dolaska u Amsterdam pridružio se radikalno konzervativnoj protestantskoj udruzi Gereformeerde Kerk koja se, među ostalim, protivila i suvremenoj likovnoj umjetnosti. Stoga nije ni čudno što su likovni prvijenci Pieta Mondriana u potpunosti prihvaćali nizozemsku tradiciju pejzažnog slikarstva. Krajem prvog desetljeća XX. stoljeća u Mondrianovim se krajolicima počinju prepoznavati utjecaji Van Gogha, francuskih postimpresionista i fovista, što je nakon upoznavanja sa stvaralaštvom Picassa i Braquea 1911. na amsterdamskoj izložbi Moderne Kunstkring mladog slikara potaknulo na odlazak u Pariz krajem 1911. Iako izravno ne stupa u kontakt s čelnicima kubista, Mondrian preuzima njihova načela svođenja slike na plošni prikaz reduciranih boja i naglašenih linija, što ponajviše dolazi do izražaja u brojnim studijama stabala. Mondrian se 1914. vratio u Nizozemsku gdje se, zbog početka Prvog svjetskog rata, zadržao do 1919. U tom se razdoblju upoznaje s Theom van Doesburgom s kojim 1917. pokreće magazin De Stijl u kojemu razvija teoriju “neoplasticizma”. Mondrian drastično reducira elemente svojeg slikarskog iskaza na crnu obrubnu liniju i bojena polja s vrlo malo dodirnih točaka s fizičkom stvarnošću, tako da svoja ostvarenja počinje nazivati “kompozicijama”. Na izmaku drugog i početkom trećeg desetljeća XX. stoljeća Mondrian iznalazi slikarski iskaz koji će trajno postati njegov znak raspoznavanja: kompozicije s naglašenim crnim linijama koje uokviruju bojena polja plave, žute ili crvene.

05.06.2007.

Kazimir Maljevic

Slikar koji je slikao bespredmetni svijet Kazimir Maljevič je uz Marcela Duchampa općenito priznat kao najradikalniji umjetnik XX. stoljeća, pokretač - kako to tvrdi slavni teoretičar Werner Haftmann - “apsolutnog slikarstva”, odnosno po Maljevičevoj kovanici - “suprematizma”. Njegov crni kvadrat na bijeloj podlozi nije samo najpoznatija “ikona” postoktobarske avangarde, nego i jedan od ključnih umjetničkih istupa u nastanku apstraktne umjetnosti prvih desetljeća XX. stoljeća. Svojim umjetničkim ponašanjem, u kojem je ujedinio ulogu teoretičara i djelatnog likovnjaka, Maljevič se s punim pravom može smatrati i prethodnikom mentalnih strategija konceptualne umjetnosti, a njegov povratak figurativnom slikarstvu nakon suprematističkog razdoblja legitimira ga i kao anticipatora postmodernističke slobode stilskog nomadizma i eklekticizma. Maljevič je prethodnik mentalnih strategija konceptualne umjetnosti, a povratak figurativnom slikarstvu nakon suprematističkog razdoblja legitimira ga i kao anticipatora postmodernističke slobode Podrijetlom Poljak, Kazimir Maljevič rodio se 11. veljače 1878. u Kijevu u Ukrajini. Njegov otac bio je radnik u šećerani, no prema navodima iz Maljevičevih autobiografskih zapisa, razvidno je da je na njegovo formiranje veći utjecaj imao seoski način života. Na selu se ljudi zanimaju za umjetnost (u ono doba ja nisam ni čuo za tu riječ). Točnije bi bilo reći da su se na selu izrađivali predmeti koji su mi se neobično svidjeli. “Uzbuđen sam promatrao seljake kako izrađuju ornamente i pomogao im pri njihovoj izradi te im pomagao da podove koliba premažu glinom ili ukrase sobne peći. Seljani su slikali lijepe, ali šaljive pijetlove, konjiće i cvijeće. Boje bi proizveli na licu mjesta iz različitih glinica i od nizozemske nebeskoplave”. Autor Taschenove monografije o Maljeviču Gilles Néret u tom kontekstu spominje i ukrajinsku tradiciju pisanica, ukrašavanja uskrsnih jaja geometrijskim uzorcima, kao i Maljevičevu fascinaciju pravoslavnim vjerskim ritualima, iako je, kao Poljak, bio katoličke vjeroispovijesti. Uslijed svojeg skromnog podrijetla, Maljevič je bio prisiljen prihvatiti se posla crtača u tehničkom odjelu željeznice Kursk-Moskva ne bi li zaštedio dovoljno sredstava za odlazak na studij slikarstva u Moskvu 1904. godine. Ženi se Poljakinjom Kazmirijom Zgleitz 1901. godine, a ispočetka amaterski slika pod utjecajem “putujućih” naturalističkih slikara Repina i Šiškina, no odlazak u Moskvu, gdje upoznaje zbirku kolekcionara Ščukina, u kojoj je već tada Monetov prikaz katedrale u Rouenu, u potpunosti mijenja njegov teorijski i praktički pristup likovnoj umjetnosti. Godine 1907. izlaže u Moskovskom umjetničkom udruženju s Burljukom, Larionovim, Gončarovom, Kandinskim i drugim pokretačima avangardnih likovnih pokreta koji će izmijeniti likovnu sintaksu XX. stoljeća. Maljevičeva kubofuturistička inačica najbliža je osobnom maniru Fernanda Legera, no u svojim teorijskim raspravama ponajviše se poziva na Cézannea. Maljevičeva ‘ikona’ crni kvadrat na bijeloj podlozi najpoznatija je ‘ikona’ postoktobarske avangarde Sljedećih je godina Maljevičev atelier postao poprište frenetičnih kreacija koje često mijenjaju naziv od “kubofuturističkih” u “transmetalne” ili “alogične” , no najdublji trag je zasigurno ostavio “suprematizam”, odnosno odbacivanje predmetnosti u korist “apsolutnog slikarstva”. Najradikalniji istup u tom smislu bila je suprematistička izložba 1915. na kojoj je prvi put izlagan crni kvadrat na bijeloj podlozi (po nekim tumačenjima slika se izvorno zvala “Četverokut” jer nije prikazan pravilni kvadrat) i druge slike “bespredmetnog svijeta”. Nakon pobjede Oktobarske revolucije Maljevič 1917. preuzima brigu o nacionalnoj umjetničkoj zbirci u Kremlju, a 1919. počinje predavati na umjetničkoj školi u Vitebsku koju vodi Chagall. Najambiciozniji Maljevičev projekt, Nacionalni institut za umjetničku kulturu (GINChUK), počinje s radom 1924. kada izlaže i na 14. venecijanskom biennalu. Dvije godine kasnije tradicionalisti uspijevaju smijeniti Maljeviča, koji traži zadovoljštinu izlaganjem u Poljskoj i Parizu te kontaktima s umjetničkom školom Bauhaus u Dessauu. Postupno prihvaćanje doktrine socijalističkog realizma kao službeno prihvaćenog državnog umjetničkog iskaza i prestanak djelovanja eksperimentalnih umjetničkih radionica navodi Maljeviča na povratak samosvojnoj inačici figurativnog slikarstva. Ponovno se pojavljuju motivi iz seoskog života, a posebno su znakoviti prikazi ljudi bez lica kao svojevrsna kritička naznaka neostvarenog revolucionarnog sna o “novom čovjeku”. Maljeviča hapse i ispituju tako da on 1927. odlučuje pohraniti kod arhitekta Huga Häringa slike, grafike, bilježnice i druge dokumente koje je nosio sa sobom u Poljsku i Njemačku, što će kasnije uglavnom otkupiti amsterdamski Stedelijk muzej. Nakon povratka u Rusiju Maljevič povremeno dobiva neka umjetnička zaduženja, no 1934. obolijeva od raka i umire 15. svibnja 1935. u Lenjingradu. Sahranjen je u suprematističkom lijesu koji je dizajnirao Sujetin, a nadgrobni spomenik na Maljevičevu grobu sastoji se od bijele kocke s crnim kvadratom na prednjoj strani. Darko Glavan

slikarstvo
<< 06/2007 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
78065

Powered by Blogger.ba