slikarstvo

Dobrodošli na moj blog...

26.02.2007.

Diego Velazquez

Diego Velázquez rodio se 6. lipnja 1599. u Sevilli, u obitelji nižeg plemstva. Njegov otac, odvjetnik Juan Rodriguez de Silva, bio je podrijetlom iz portugalskoga lučkoga grada Porta, a njegova majka, Jerónima Velázquez, bila je pripadnica lokalnih nižih plemića hidalga. Prema tadašnjim propisima, dvojica najstarijih sinova preuzimala su majčino prezime i polagala pravo na nasljedstvo te se stoga Diego koristio majčinin prezimenom. U mladosti je Diego stekao solidno humanističko obrazovanje, a nakon što je otkrivena njegova sklonost likovnoj umjetnosti, prvi mu je učitelj bio Francisco de Herrera stariji, no naukovanje je trajalo samo oko godinu dana. Sljedeći učitelj Francesco Pacheco, iako umjetnik osrednja dometa, ostavit će dubljeg traga u Velázquezovu umjetničkom formiranju. Vezu s Pachecom produbio je 23. travnja 1617., sklopivši brak s njegovom kćeri Juanom koja je u miraz donijela nekoliko zgrada u Sevilli, što je Velázquezu osiguralo financijsku stabilnost i učlanjenje u gradski ceh slikara nakon ispita koji je polagao pred puncem i slikarom Juanom de Ucedom. Iz najranijeg razdoblja Velázquzova stvaralaštva sačuvano je 20-ak djela, od kojih devet slika pripada tada popularnom žanru bodegones, na kojima su prikazani ljudi tijekom jela, nekoliko religioznih kompozicija i prvi portreti. Velázquez je u travnju 1622., uz preporuku Don Juana de Fonsece podrijetlom iz Seville, a tada u kraljevoj službi, potražio sreću u Madridu. Potkraj te iste godine umro je kraljev omiljeni dvorski slikar Rodrigo de Villandrado, što mu je omogućilo da se, ponovno uz Fonsecinu intervenciju, već u kolovozu 1623. iskuša kao kraljevski portretist. Velázquezov portret naišao je na odobravanje ne samo kraljice i kralja, nego i tada iznimno utjecajnog dvorjanina i ministra, vojvode Olivaresa, pa mu je kralj 1624. dodijelio 300 dukata kao nadoknadu za preseljenje obitelji u Madrid zbog preuzimanja dvorskih narudžbi. Konjanički portret kralja iz 1623. osigurao mu je mjesečnu plaću od 20 dukata, smještaj i zdravstvenu skrb, no ova je poslije izgubljena ili uništena. Sačuvana djela iskazuju bitne stilističke promjene, a od osobite je važnosti poznanstvo s Peterom Paulom Rubensom koji 1628. dolazi u osmomjesečnu diplomatsku misiju u Madrid te podupire Velázquezovu želju za studijskim putovanjem u Italiju kako bi produbio poznavanje velikana renesanse i baroka. Velázquez odlazi 1629. u Italiju gdje boravi oko godinu i pol dana, posjećujući Genovu, Rim, Firenzu i Veneciju, no tom prilikom ne uspijeva ishoditi narudžbe lokalnih moćnika. Iz toga razdoblja datiraju mitološka kompozicija “Vulkanova kovačnica” (1630.)., biblijski prizor donošenja okrvavljene Josipove odjeće (1630.), prikazi Ville Medici u koju se sklonio od rimskih vrućina te nekoliko pripremnih crteža. No nakon povratka na madridski dvor nisu primjetljivi neki znatniji stilski iskoraci. Međutim, valja upozoriti kako je Velázquez vrlo rijetko signirao i datirao svoja ostvarenja pa još traju prijepori o preciznoj dataciji većeg dijela njegova opusa. Ono što je doista neprijeporno jest da je narudžba povijesne slike golemih dimenzija (1634./5.) koja prikazuje predaju brabantskog grada Brede Španjolcima nakon četveromjesečne opsade bitno izdigla Velasquezov status dvorskog slikara. Usredotočivši se na psihološki aspekt primopredaje gradskih ključeva, koje na suosjećajan način preuzima španjolski vojskovođa Spinola od poraženog nizozemskog branitelja Justinusa van Nassaua, Velázquez je drastično izmijenio uobičajeni herojski prikaz krvoprolića, oličivši ga kao viteški duel dvojice plemića. Velázquez 1649. po drugi put odlazi u Italiju, ali ovaj put dobiva niz prestižnih narudžbi, od kojih je najslavnije ostvarenje portret pape Inocenta X. (1650.), a portret Juana de Pareja omogućio mu je da ga 1650. s počastima prime u rimski slikarski ceh Sv. Luke. Njegovim kreativnim vrhuncem smatra prikaz kraljevske obitelji poznat kao “Las Meninas” (1656.). Iako je princeza smještena u središte slike, Velázquez, slikajući svoj portret u prirodnoj veličini iza štafelaja, a umanjujući prikaz kraljevske obitelji na odraz u (udaljenom) ogledalu, krši sva dotad uobičajena pravila dvorskog slikarstva. To je izazvalo brojna tumačenja, uključujući i opsežnu analizu glasovitoga francuskog filozofa Michela Foucaulta u kojoj, na temelju toga slikarskog remek-djela, upozorava na važnost ogledala, zaslona i odraza u likovnoj umjetnosti. Možda je najčudnije bilo to što je ovo remek-djelo naišlo i na oduševljenu reakciju kraljevske obitelji, koja slobodoumnog slikara 1659. promiče u viteza, pa je naknadno na njegovim prsima nadoslikano viteško odličje. Velázquez umire u Madridu 6. kolovoza 1660. kao cijenjen i bogat čovjek, a na njegovu su sprovodu bili i članovi kraljevske obitelji. Mnogo detalja iz njegova života saznajemo nakon objavljivanja njegova životopisa iz pera Antonija Palomina 1724., no u tom je razdoblju znatno više cijenjen u Španjolskoj. Situacija se drastično mijenja nakon što ga Manet i impresionisti prepoznaju kao jednog od ključnih začetnika modernog slikarstva, a iduće stoljeće obrade njegovih djela potpisali su i velikani poput Picassa, Dalija i Bacona.

slikarstvo
<< 02/2007 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
76276

Powered by Blogger.ba