slikarstvo

Dušan Gerzić je slikar čija zaostavština broji oko 150 slika i 500 crteža. Bio je di-xej u klubovima “Akademija” i “Zvezda”, saradnik Studija B, grafički dizajner i fotograf. Sarađivao je sa grupama Električni orgazam, Haustor, Idoli, Ekatarina Velika…

Njegova biografija i fragmenti njegovog donedavno rasutog dela već sami pokrivaju ono što danas nazivamo beogradskom scenom osamdesetih godina. Nijedan umetnik te scene nije, još za života, postao mit urbane kulture. Harizma, bunt, neshvaćenost, nesmirenost, oslobođeni i često neusmereni slikarski talenat, čine da danas kažemo da se jedino mit o Dušanu Gerziću, beogradskom umetniku, može meriti sa mitom umetnika poput Jean Michel Basquiat-a ili Keith Haring-a.

Njegovo delo odlikuju najvažnije karakterološke odrednice postmoderne: od samoće i progonstva do ekstremnog, životnog i umetničkog nomadizma – nesmirenost i slikarska iskrenost su mu omogućile da, umesto mode i trendomanije, sledi isključivo unutrašnje osećajne i sopstvene moralne zakone. U tome je i najveća vrednost njegovog umetničkog stava. Naglašeno ekspresivni, izuzetni crteži i slike od danas nisu više samo intimne beleške umetnika koji stalno sumnja u sebe – oni su danas artefakti jednog izgubljenog vremena, konačno prispeli u istoriju umetnosti.

"Istina je da nas život jednog autora ničemu ne uči, a ipak – kada bismo znali da ga čitamo – našli bismo tu sve, pošto je on otvoren prema delu. Mi nikada ne napuštamo svoj život. Mi nikada ideju niti slobodu ne vidimo licem u lice." (Merlo-Ponti)



Dušan Gerzić Gera (Beograd, 1961-1998). Po završetku Fakulteta primenjenih umetnosti u Beogradu odlazi 1986. u Pariz na Ekol de Bozar, a potom u Njujork gde živi i slika naredne tri godine. Sa grupom internacionalnih umetnika 1991. u Parizu osniva dinamičnu umetničku koloniju La Farž, gde živi, radi i izlaže do 1997. (grupne i samostalne izložbe). Smatra se za jednog od naših najtalentovanijih likovnih umetnika s kraja 20. veka. Nov, kosmopolitski identitet je ono što ga je učinilo nomadom-slikarem bez zavičaja, koji luta od Pariza do Njujorka i u svoj opus uključuje sve što mu izgleda bitno za sopstvenu viziju neponovljivosti sadašnjice. Od rok-dizajna do psihodelične kaligrafije wild style-a, svaki ekstremizam osamdesetih i devedesetih ostavio je traga na njegovom delu tvoreći jedan specifičan i ciničan, i nadasve nov jezik kritičke figuracije i patos čoveka na kraju veka bez heroja. Najpoznatiji je po svojim crtežima i ciklusima slika Lebdeća bića, Ratnici i Bikovi.

SLIKA pohranjena među vlasništvom bivšeg grčkog borca pokreta otpora iz Drugog svjetskog rata u trezoru banke u Ateni mogla bi biti posljednja slika Vincenta van Gogha, prema mišljenju nekih stručnjaka i kolekcionara koji nastoje utvrditi njezinu autentičnost. Slika je čuvana zajedno s blokom u kojem se nalaze skice, za koje se također pretpostavlja da su djelo Van Gogha. Otkriće je pokrenulo pitanje je li moguće da je Vincent naslikao i treći portret svog psihijatra dr. Gacheta, samo nekoliko dana prije nego što ga je ludilo natjeralo na samoubojstvo u 37. godini života.

Za povjesničare umjetnosti nova bi tvrdnja značila kontroverzu budući da se do sada smatralo da je nizozemski umjetnik naslikao samo dva portreta liječnika koji se za njega brinuo tijekom posljednjih mjeseci njegova života. Jedan od njih je u vlasništvu muzeja Musée d'Orsay u Parizu. Drugog je na aukciji u Christie'su kupio japanski industrijalac Ryoei Saito za 48 milijuna funti 1990., a četrnaest je godina imao status najskuplje slike prodane na aukciji. Budući da su portreti dr. Gacheta naslikani pred kraj Van Goghova života, otvara se mogućnost da je ova pronađena verzija s manje detalja uistinu posljednja slika koju je slikar naslikao.


 
"Poznata institucija će uskoro izvijestiti o autentičnosti slike što će izbrisati svaku sumnju u to da je riječ o originalnom djelu Vincenta van Gogha", kazala je Doretta Peppa, sadašnja vlasnica slike, prenosi Guardian. Portret su nacisti ukrali u Francuskoj jednoj židovskoj obitelji tijekom Drugog svjetskog rata. Nakon što su Hitlerove snage umarširale u Grčku, u travnju 1941., portret je stigao u Atenu, u centar za opljačkana blaga. Peppa je najprije sliku dala na uvid šefu konzervatorija grčke Nacionalne galerije, koji je utvrdio da ne samo da je riječ o originalnom Van Goghu, nego i o raritetu, nakon što je proučio poteze kista i potpis. Identitet  židovskih vlasnika slike nije otkriven, a s obzirom na to da je nitko nije potraživao, slika prema grčkom zakonu sada pripada Peppi. Procjenjuje se na iznos od 100 milijuna dolara.

1948 -, Split (Hrvatska)

Kosta Bunuševac, rođen je u Splitu 1948 godine. Na Akademiji likovnih umetnosti, diplomirao je 1971 god. u klasi profesora Stojana Ćeliċa. Član je ULUS -a od 1972 god. Izlagao je više puta u zemlji i inostranstvu. Predaje na Akademiji lepih umetnosti u Beogradu predmet - kostim. Živi i radi u Beogradu.
     Veċ prvim crtežima na studijama večernjeg akta, u duhu najboljih akademskih realista, unutar jednemale grupe ezoterika, Kosta Bunuševac je objavio svoju likovnu moċ. Krajnja ponesenost, ushiċenost kojom vlada strog, gotovo okrutan sistem, kartezijanska logika i asketizam, obeležili su ovog umetnika od prvih dana. Bubuševac - slikar, crtač, dizajner, performer, promoter, uz još dve - tri ličnosti, postavje centar svih, ne samo andergraund okupljanja vertikalnog Beograda sedamdesetih i osamdesetih godina. Mag ili urbani samuraj, Bunuševac je uprkos svemu, bio i ostao bez predhodnika i sledbenika, jedinstvena pojava u srpskom slikarstvu.

Dragoš Kalajić (1943—2005) je bio srpski slikar, novinar i pisac.

Diplomirao je na Akademiji lepih umetnosti u Rimu i stekao međunarodnu slavu sa novom formom hiperealizma. Još kao student izlagao je u Rimu, Milanu, Briselu, i Beogradu. U Rimu je i dobio nagradu za mlade slikare još 1964. godine. Glumio je Boba u filmu Čudna devojka iz 1962. godine.

Organizovanjem izložbe „Obnova slike“ zatalasao je jugoslovensku likovnu scenu. Bilo je to u galeriji Kulturnog centra. U Paviljonu „Cvijeta Zuzorić“ na Kalemegdanu je napravio izložbu „Nova figuracija“.

Pored slikarstva intenzivno se bavio i pisanjem, objavio nekoliko romana i studija kao što su „Mapa (anti)utopije“ 1978, „Smak sveta“ 1980, „Američko zlo“ 1993, „Izdana Evropa“ i „Rusija ustaje“ 1994. „Poslednji Evropljani“ 2004. Pisao je predgovore i uređivao niz knjiga iz  filozofije autora kao sto su Nikolaj Berđajev i Lav Šestov.

Kao novinar objavljivao je priloge u mnogim časopisima i listovima, godinama je bio urednik u „Dugi“ i dopisnik Tanjuga iz Italije.

Bio je direktor „Progresove“ galerije u Beogradu.

Smrt ga je zadesila u Beogradu, nekoliko minuta posle ponoći, 22. jula 2005. u 62 godini. Njegovi posmrtni ostaci su kremirani 25. jula.

Bio je poznat po svojoj ekskluzivnosti, šarmu, eleganciji, svestranosti.

Slikarstvo koje teži da pronikne u stvarnost sveta izložiće i njegovu ruševnost. Zato je slikar koji ozbiljno predočava svetsko ujedno i humanista koji predočava opasno. Suočiti se sa opasnim gest je opiranja. Vladimir Veličković vrši prodoran zahvat u temeljne probleme koji raščovečuju čovečanstvo.

Umjetnik koji je zbog gladi postao nadrealist

Iako nikada nije formalno pripadao udruzi nadrealista, Juana Miroa se zbog naglašene biomorfnosti i neskrivenih seksualnih aluzija njegovih radova u pravilu povezuje s nadrealističkom poetikom iskazivanja nesvjesnog.

Samom umjetniku bilo je važnije istaknuti svoje katalonsko podrijetlo, dok je u autobiografskim zapisima svoja snoviđenja tumačio glađu, a ne preuzimanjem doktrine “automatskog pisanja”: “Kako smišljam svoje crteže i ideje za svoje slike? Došao bih kući u svoj pariški atelje u Rue Blomet navečer, pošao bih u krevet, ponekad i bez večere. Vidio sam koješta i skicirao u svoju bilježnicu. Vidio sam oblike na stropu...”

Juan Miro Ferra rodio se 20. travnja 1893. u Barceloni. Obitelj mu je bila katalonskog podrijetla, otac mu je bio zlatar i urar, a majka kći uspješnog stolara. Miro se 1907. upisao u poslovnu školu, a tri godine poslije se kao knjigovođa zaposlio u tvrtki Dalmau Oliveres koja se bavila željezom i kemijskim prerađevinama. No, za njegovu daljnju sudbinu mnogo je bitnije uporedno pohađanje akademije La Escuela de la Lonja gdje je predavao Picassov otac, a i sam Pablo Picasso bio je njezin đak devet godina prije Miroa.

Miro je vrlo teško prihvaćao posao knjigovođe tako da je doživio blaži nervni slom, a nakon što je obolio od tifusne groznice, otac mu je 1912. dopustio da upiše Akademiju Gali u Barceloni. No, škrto je potpomagao sinovljevu prekvalifikaciju.     

Miro svojim profesorima pripisuje metodu crtanja bez neposrednog gledanja, što mu je omogućilo stvaralačku slobodu, a valja napomenuti kako je od travnja do svibnja 1912. u Barceloni održana izložba kubističkog slikarstva tako da je mladi umjetnik dobio vrlo rano uvid u novija kretanja pariške i međunarodne umjetnosti.

No, nikada nije odustao od privrženosti katalonskoj tradiciji u čemu mu je u Barceloni bitno pripomoglo iskustvo razgledavanja Gaudijevih građevina koje će utjecati na samosvojnost njegova likovnog govora. Prvu samostalnu izložbu održao je u siječnju i veljači 1918. u galeriji Dalmau, a osim fovističkih, u njegovim radovima primjetni su i utjecaji tada iznimno popularne japanske grafike.

Sljedeći umjetnikov istup bit će još značajniji za njegovo stvaralaštvo: usprkos siromaštvu, 1920. odlazi u Pariz. Tamo upoznaje Picassa koji na njega ostavlja snažan utjecaj, a otkupljuje i jednu njegovu sliku. No, s druge strane sustavno razgledava i proučava muzeje ne bi li sačuvao nužni kritički odmak. Presudni je korak bio prelazak 1921. u zajednički atelier s katalonskim kiparem Pablom Gargallom u Rue Blomet gdje im je susjed nadrealistički slikar Andre Masson.

Miro se 1924. upoznaje s Andréom Bretonom, Paulom Eluardom i Louisom Araganom neposredno prije objavljivanja prvoga nadrealističkog manifesta, a druži se i s američkom književnom dijasporom, sastavljenom od Henryja Millera, Ezre Pounda i Ernesta Hemingwaya koji čak otkupljuje i njegovo djelo “Gospodarstvo” (1921./1922.) na kojoj je radio devet mjeseci.

Autorica “Taschenove” monografije, Janis Mink, posebno ističe značaj tog ostvarenja i drugih iz tog razdoblja kao argument prosudbe kako je Miro bio suputnik, a ne pravovjerni sudionik “nadrealističke revolucije”. Iako reducira svoj slikarski jezik, Miro zadržava asocijativni odnos prema stvarnosti i kloni se “čiste” apstrakcije, iako će bitno utjecati na nadolazeće generacije apstraktnih umjetnika, posebice u SAD-u gdje će biti prisiljen potražiti skrovište tijekom kataklizme španjolskoga građanskog rata i Drugog svjetskog rata.

U međuvremenu, 1929. vjenčao se s Pillar Juncosu u Palma de Mallorci, a iduće godine rađa im se u Barceloni kći Dolores. Iako i nadalje u potpunosti posvećen umjetničkom stvaralaštvu, Miro s navršene 52 godine 1945. upućuje pismo svojim galeristima u kojemu izražava nezadovoljstvo svojim skromnim prihodima, što ubrzo rezultira narudžbama za slike i murale većeg formata, uključujući blagovaonicu Harkness Graduate Center sveučilišta Harvard (1950.) po preporuci Waltera Gropiusa i dva keramička zida s prikazima Suca i Mjeseca za sjedište UNESCO-a (1955./1958.) u Parizu.

Slijedi niz dugoočekivanih i zasluženih priznanja: dobiva veliku nagradu za grafiku na Venecijanskom biennalu 1953., izlaže na prvim Documentama u Kasselu 1955., kao i na sljedećima 1959., a 1976. godine službeno je osnovana Fundacio Joan Miro - Centre d'Estudis d'Art  Centemporani u Barceloni.

Općepriznat i prihvaćen kao neupitni klasik modernog slikarstva, Juan Miro umro je 25. prosnica 1983. godine u Palma de Mallorci.


Darko Glavan (jutarnji list)

slikar okružen anđelima bolesti, ludila i smrti Edvard Munch spada u rijetke velikane slikarstva kraja XIX. i početka XX. stoljeća koji su samostalno izdigli svoju, dotad gotovo perifernu, nacionalnu likovnu scenu na razinu prethodnice jednog od ključnih stilskih obrazaca prvih desetljeća prošlog stoljeća: ekspresionizma. Prije Muncha norveški je doprinos modernoj umjetnosti bio gotovo beznačajan, a vrlo je simptomatično da je i Munch u vlastitoj sredini bio prihvaćen tek nakon uzastopnih priznanja u vodećim kulturnim centrima, poput Berlina, Pariza i Münchena. No s druge strane, nakon početnih otpora, norveška je kulturna javnost stekla svijest o jedinstvenosti njegova stvaralaštva, tako da je Munchov muzej u Oslu prerastao u jednu od ključnih nacionalnih umjetničkih institucija. Edvard Munch rodio se 12. prosinca 1863. kao drugo od petero djece liječnika Christiana i njegove supruge Laure Cathrine. Edvard je došao na svijet na farmi Engelhaugen u mjestašcu Lřten, a njegova se obitelj mogla podičiti nizom predaka visokog intelektualnog pedigrea. Jacob Munch bio je poznati slikar, Johan Storm Munch zaređen je za biskupa, Andreas Munch bio je cijenjeni pjesnik, ali najslavniji je bio Edvardov ujak, povjesničar Peter Andreas Munch. Zla je kob vrlo brzo pogodila obitelj, tako da je Edvardova majka preminula kada je budući slikar imao tek pet godina, a još će se dublje u njegovu imaginaciju urezati smrt starije sestre Johanne Sophie 1877., što će potaknuti nastanak nekih od njegovih najpoznatijih slika i grafika, poput ‘Bolesnog djeteta’ (1885.-86.). I sam je Edvard često pobolijevao od groznica, reumatizma i nesanice, što ga je, prema navodu obiteljskog liječnika K. E. Schreinera, navelo na proročku izjavu: “Bolest, ludilo i smrt bili su anđeli koji su se okupili oko moje kolijevke, a nakon toga slijedili su me čitavog života”. Brigu o boležljivom djetetu preuzela je majčina sestra Karen, koja je i sama slikala krajolike, ali oprezni je otac inzistirao da Edvard 1889. upiše studij tehnike koji međutim nije uspio redovito pohađati zbog učestalih zdravstvenih problema. U međuvremenu je došla do izražaja Edvardova likovna nadarenost, tako da je otac 1881. konačno dao pristanak na sinovljev prelaz na studij slikarstva u Kristianiji, današnjem Oslu, koji je tada imao samo 77.000 stanovnika. Munchovi su učitelji bili naklonjeniji tradiciji negoli pariškim impresionističkim idejama, no Munch je ipak u svojim formativnim godinama imao prilike putovati i preuzimati poticaje iz tadašnjih vodećih umjetničkih centara. Prvi je puta izlagao 1883., a njegove su rane slike nastajale na otvorenom, iako je iskazivao nagnuće zagasitom koloritu. Boravak u Parizu 1891. rezultirao je kratkotrajnim preuzimanjem stilskih odlika Moneta i Pissaroa, o čemu svjedoči impresionistički prikaz pariške Rue Lafayette naslikan iste te godine. No, za nastanak njegova osobna slikarskog pristupa mnogo će značajniji biti dnevnički zapis iz 1889. u kojem tvrdi kako “više ne treba slikati interijere, ljude koji čitaju ili žene koje pletu. Oni moraju biti živući ljudi, koji dišu, osjećaju, tuguju i ljube”. Munch je u glasovitoj kompoziciji ‘Krik’ (1893.-94.) zorno iskazao potpuno samosvojni spoj simbolizma i ekspresionizma u kojemu je ugođaj osnovno izražajno sredstvo. Boje i valovite linije srodne secesijskoj biomorfnosti postaju prenosnici psihičkog stanja koje je slikar opisao na sljedeći način: “osjetio sam krik koji prodire kroz prirodu; imao sam osjećaj da čujem taj krik”. Iako će za mnoge ‘Krik’ ostati istoznačnica za Muncha, gotovo kao i ‘Mona Lisa’ za Leonarda, u svojoj daljnjoj karijeri umjetnik se upustio i u niz monumentalnih projekata, a kao i njegovi veliki prethodnici Rembandt i Goya, brojnim je grafičkim ostvarenjima pokušavao ne samo popularizirati nego i varirati svoje slikarske invencije. Između 1892. i 1909. Munch je održao čak 106 izložbi u Skandinaviji, Njemačkoj, Francuskoj, Belgiji, Austriji, Italiji, Rusiji, Češkoj i Slovačkoj, dvije u SAD-u (New York i Chicago), no samo je u Berlinu izlagao čak šesnaest puta. Kraj tog iznimno plodnog i izlagački frenetičnog razdoblja obilježen je hospitalizacijom zbog alkoholizma i živčanog rastrojstva. Nakon oporavka u idiličnom ambijentu imanja Ekely, Munch je nastavio stvarati s nesmanjenom učestalošću slike i grafike ponešto smirenijeg ugođaja, ali i nadalje visoke likovne vrijednosti. Konačno je uspio slomiti uskogrudni ukus lokalne sredine i osigurati narudžbu za monumentalni niz slika za Sveučilište u Oslu. Zadovoljstvo što je konačno priznat i u svojoj domovini navelo ga je i na velikodušnu ostavštinu, koja je omogućila utemeljenje Munchovog muzeja u Oslu nakon njegove smrti 23. siječnja 1944. Danas taj Muzej predstavlja jedinstvenu turističku atrakciju, posebice nakon spektakularne krađe i povratka njegovih najpoznatijih remek-djela, uključujući i ‘Krik’.

bio je utemeljitelj čistog slikarstva ako njegovim slikama dominiraju okomite linije i čiste boje, mnogo je toga u životu i stvaralaštvu Pieta Mondriana ostalo - dobrim dijelom i njegovom zaslugom - teško odgonetljiva enigma. Odgojen u rigidnom protestantskom duhu, većinu života proveo je u askezi i izolaciji, no u trenutku smrti dovršavao je svoju možda i najradosniju sliku “Victory Boogie Woogie” (1943. - 1944.). Interpretacije će se, moguće, i mijenjati, ali teško je povjerovati da će ikada doći u pitanje opće prihvaćeno stručno mišljenje da je Piet Mondrian jedan od ključnih slikara XX. stoljeća. Pieter Cornelis Mondriaan rodio se 1872. u nizozemskom gradiću Amersfoort, gdje je njegov otac Pieter Cornelis Mondriaan bio učitelj. Mondriaan stariji bio je u tolikoj mjeri religiozni fanatik da je zanemarivao materijalni aspekt egzistencije, što je obitelj dovelo gotovo do siromaštva. U poodmaklim godinama, u mladosti je Piet s ocem preslikavao pobožne motive, uključujući i martirije svetaca. Otac je Mondrianu 1892. omogućio da pohađa Akademiju likovnih umjetnosti u Amsterdamu, najvjerojatnije zahvaljujući ispomoći bogatijih vjernika. Budući inovator slikarstva XX. stoljeća, neposredno nakon dolaska u Amsterdam pridružio se radikalno konzervativnoj protestantskoj udruzi Gereformeerde Kerk koja se, među ostalim, protivila i suvremenoj likovnoj umjetnosti. Stoga nije ni čudno što su likovni prvijenci Pieta Mondriana u potpunosti prihvaćali nizozemsku tradiciju pejzažnog slikarstva. Krajem prvog desetljeća XX. stoljeća u Mondrianovim se krajolicima počinju prepoznavati utjecaji Van Gogha, francuskih postimpresionista i fovista, što je nakon upoznavanja sa stvaralaštvom Picassa i Braquea 1911. na amsterdamskoj izložbi Moderne Kunstkring mladog slikara potaknulo na odlazak u Pariz krajem 1911. Iako izravno ne stupa u kontakt s čelnicima kubista, Mondrian preuzima njihova načela svođenja slike na plošni prikaz reduciranih boja i naglašenih linija, što ponajviše dolazi do izražaja u brojnim studijama stabala. Mondrian se 1914. vratio u Nizozemsku gdje se, zbog početka Prvog svjetskog rata, zadržao do 1919. U tom se razdoblju upoznaje s Theom van Doesburgom s kojim 1917. pokreće magazin De Stijl u kojemu razvija teoriju “neoplasticizma”. Mondrian drastično reducira elemente svojeg slikarskog iskaza na crnu obrubnu liniju i bojena polja s vrlo malo dodirnih točaka s fizičkom stvarnošću, tako da svoja ostvarenja počinje nazivati “kompozicijama”. Na izmaku drugog i početkom trećeg desetljeća XX. stoljeća Mondrian iznalazi slikarski iskaz koji će trajno postati njegov znak raspoznavanja: kompozicije s naglašenim crnim linijama koje uokviruju bojena polja plave, žute ili crvene.

Slikar koji je slikao bespredmetni svijet Kazimir Maljevič je uz Marcela Duchampa općenito priznat kao najradikalniji umjetnik XX. stoljeća, pokretač - kako to tvrdi slavni teoretičar Werner Haftmann - “apsolutnog slikarstva”, odnosno po Maljevičevoj kovanici - “suprematizma”. Njegov crni kvadrat na bijeloj podlozi nije samo najpoznatija “ikona” postoktobarske avangarde, nego i jedan od ključnih umjetničkih istupa u nastanku apstraktne umjetnosti prvih desetljeća XX. stoljeća. Svojim umjetničkim ponašanjem, u kojem je ujedinio ulogu teoretičara i djelatnog likovnjaka, Maljevič se s punim pravom može smatrati i prethodnikom mentalnih strategija konceptualne umjetnosti, a njegov povratak figurativnom slikarstvu nakon suprematističkog razdoblja legitimira ga i kao anticipatora postmodernističke slobode stilskog nomadizma i eklekticizma. Maljevič je prethodnik mentalnih strategija konceptualne umjetnosti, a povratak figurativnom slikarstvu nakon suprematističkog razdoblja legitimira ga i kao anticipatora postmodernističke slobode Podrijetlom Poljak, Kazimir Maljevič rodio se 11. veljače 1878. u Kijevu u Ukrajini. Njegov otac bio je radnik u šećerani, no prema navodima iz Maljevičevih autobiografskih zapisa, razvidno je da je na njegovo formiranje veći utjecaj imao seoski način života. Na selu se ljudi zanimaju za umjetnost (u ono doba ja nisam ni čuo za tu riječ). Točnije bi bilo reći da su se na selu izrađivali predmeti koji su mi se neobično svidjeli. “Uzbuđen sam promatrao seljake kako izrađuju ornamente i pomogao im pri njihovoj izradi te im pomagao da podove koliba premažu glinom ili ukrase sobne peći. Seljani su slikali lijepe, ali šaljive pijetlove, konjiće i cvijeće. Boje bi proizveli na licu mjesta iz različitih glinica i od nizozemske nebeskoplave”. Autor Taschenove monografije o Maljeviču Gilles Néret u tom kontekstu spominje i ukrajinsku tradiciju pisanica, ukrašavanja uskrsnih jaja geometrijskim uzorcima, kao i Maljevičevu fascinaciju pravoslavnim vjerskim ritualima, iako je, kao Poljak, bio katoličke vjeroispovijesti. Uslijed svojeg skromnog podrijetla, Maljevič je bio prisiljen prihvatiti se posla crtača u tehničkom odjelu željeznice Kursk-Moskva ne bi li zaštedio dovoljno sredstava za odlazak na studij slikarstva u Moskvu 1904. godine. Ženi se Poljakinjom Kazmirijom Zgleitz 1901. godine, a ispočetka amaterski slika pod utjecajem “putujućih” naturalističkih slikara Repina i Šiškina, no odlazak u Moskvu, gdje upoznaje zbirku kolekcionara Ščukina, u kojoj je već tada Monetov prikaz katedrale u Rouenu, u potpunosti mijenja njegov teorijski i praktički pristup likovnoj umjetnosti. Godine 1907. izlaže u Moskovskom umjetničkom udruženju s Burljukom, Larionovim, Gončarovom, Kandinskim i drugim pokretačima avangardnih likovnih pokreta koji će izmijeniti likovnu sintaksu XX. stoljeća. Maljevičeva kubofuturistička inačica najbliža je osobnom maniru Fernanda Legera, no u svojim teorijskim raspravama ponajviše se poziva na Cézannea. Maljevičeva ‘ikona’ crni kvadrat na bijeloj podlozi najpoznatija je ‘ikona’ postoktobarske avangarde Sljedećih je godina Maljevičev atelier postao poprište frenetičnih kreacija koje često mijenjaju naziv od “kubofuturističkih” u “transmetalne” ili “alogične” , no najdublji trag je zasigurno ostavio “suprematizam”, odnosno odbacivanje predmetnosti u korist “apsolutnog slikarstva”. Najradikalniji istup u tom smislu bila je suprematistička izložba 1915. na kojoj je prvi put izlagan crni kvadrat na bijeloj podlozi (po nekim tumačenjima slika se izvorno zvala “Četverokut” jer nije prikazan pravilni kvadrat) i druge slike “bespredmetnog svijeta”. Nakon pobjede Oktobarske revolucije Maljevič 1917. preuzima brigu o nacionalnoj umjetničkoj zbirci u Kremlju, a 1919. počinje predavati na umjetničkoj školi u Vitebsku koju vodi Chagall. Najambiciozniji Maljevičev projekt, Nacionalni institut za umjetničku kulturu (GINChUK), počinje s radom 1924. kada izlaže i na 14. venecijanskom biennalu. Dvije godine kasnije tradicionalisti uspijevaju smijeniti Maljeviča, koji traži zadovoljštinu izlaganjem u Poljskoj i Parizu te kontaktima s umjetničkom školom Bauhaus u Dessauu. Postupno prihvaćanje doktrine socijalističkog realizma kao službeno prihvaćenog državnog umjetničkog iskaza i prestanak djelovanja eksperimentalnih umjetničkih radionica navodi Maljeviča na povratak samosvojnoj inačici figurativnog slikarstva. Ponovno se pojavljuju motivi iz seoskog života, a posebno su znakoviti prikazi ljudi bez lica kao svojevrsna kritička naznaka neostvarenog revolucionarnog sna o “novom čovjeku”. Maljeviča hapse i ispituju tako da on 1927. odlučuje pohraniti kod arhitekta Huga Häringa slike, grafike, bilježnice i druge dokumente koje je nosio sa sobom u Poljsku i Njemačku, što će kasnije uglavnom otkupiti amsterdamski Stedelijk muzej. Nakon povratka u Rusiju Maljevič povremeno dobiva neka umjetnička zaduženja, no 1934. obolijeva od raka i umire 15. svibnja 1935. u Lenjingradu. Sahranjen je u suprematističkom lijesu koji je dizajnirao Sujetin, a nadgrobni spomenik na Maljevičevu grobu sastoji se od bijele kocke s crnim kvadratom na prednjoj strani. Darko Glavan